Autor:: Željka Biondić 10/21/2010 12:12
Film’Medalja časti’ je još jedan u nizu kvalitetnih filmova proizašlih iz takozvanog novog vala koji hara Rumunjskom zadnjih par godina. Nevjerojatno kako svaki filmski festival ove godine izbaci barem jedan njihov dobar film. Ovogodišnje Sarajevo i Motovun film festival prepoznali su i nagradili njihove filmove, tako da ne čudi da je jedan njihov predstavnik i na ovogodišnjem Zagreb film festivalu.
Ljepota tog novog vala je definitivno jednostavnost izričaja prikazivanja preživljavanja malog čovjeka. Glavni lik Ion živi sa suprugom Ninom. Film prati događaj koji mu je promijenio život a to je dobivanje medalje. Pitanje koje prožima dobar dio filma je za što. To i sam protagonist želi saznati. Kroz rješavanje tog problema na površinu izlazi zašto ga vlastita supruga izbjegava, zašto mu se sin odbija javiti, ali i ostali problemi koje muče malog čovjeka prikazani su na pomalo sarkastičan način. Ironično je da Ion dobiva medalju dok ga po ustanovama razno raznih ministarstava i udruga veterana zaobilaze, gdje susreće neljubazna lica na šalterima dok popunjava besmislene obrasce. To nas podsjeća na sličnu situaciju i kod nas pa gledatelji smijući se potiho govore, to nam je sve poznato.
Cijeli film je snimljen više-manje u zatvorenom prostoru. Statična kamera postavljena je u jedan kut i iz njega prati glavne likove i njihovu rutinu. Jedna od ljepših scena je kada iz kuhinje pratimo Ionovo prisluškivanje supruginog telefonskog razgovara sa sinom. Ona se odmiče i gubi u hodniku a mi zapravo gledamo prazan prostor iz čije pozadine se čuje šaputanje i Iona koji kao malo dijete prisluškuje na vratima.
Film se dotiče još jedne stvari a to je problem emigracije mladih ljudi nakon revolucije i godina režima diktature. I sam režiser, koji je kao dijete emigrirao, nije mogao ne iskoristiti taj motiv koji je možda zajednički i ostalim suvremenim rumunjskim filmovima. Djeca koja odlaze van, tamo rade, žive, imaju svoje obitelji. Prekrasna scena je kada Ion zove sina, koji mu na telefon daje unuka kojeg on ništa ne razumije, zato što on ne govori rumunjski.
Kako se radnja razvija tako se i neki problemi rješavaju, medalja je zapravo dodijeljena krivoj osobi, supruga ponovno razgovara sa mužem i ono najbitnije odbjegli sin se vraća kući.
Scena ponovnog okupljanja u roditeljskom domu sa najmilijima najžalosnija je scena cijelog filma. Gledatelj očekuje sreću ponovnog okupljanja a dobiva samo pogled u kameru i lice koje je tužno i isprazno i shvaćamo da je jaz i veći nego što je bio. Godine ne možemo vratiti, možda možemo oprostiti ali ne i zaboraviti i zapravo više ništa neće biti kao što je nekad bilo.