Autor: Josip Kregar 12/5/2011 12:02
Izbori su gotovi. Završeni. SDP je pobijedio. HDZ je izgubio. Izbori nisu dobiveni vještim parolama koje su mobilizirale birače, slaganjem koalicija i vještim pregovaranjem. Izbori nisu izgubljeni radi laži i prijevara na biračkim mjestima. Izbori nisu izgubljeni radi zlobne kampanje i nesklonih kolumnista. Nije ih odlučilo curenje informacija, koje su, pokazuje se, uglavnom bile istinite. Nije ih odlučio Bajić ili Turudić, Cvitan ili Prodanović. SDP nije pobijedio zbog svoje superiorne kvalitete i probranih ljudi. Glasovalo se protiv, zapravo PROTIV!, svima je bilo dosta petljave politike, praznih fraza i jednostavne istrošenosti HDZ.
Vodstvo HDZ je strateški pogriješilo. Htjelo je nadmetanje pokazati kao sukobljavanje ličnosti. Naravno, bilo ih je strah da se sve ne pretvori u kritiku sustava kojeg su stvorili i kojeg simboliziraju. No pokazalo se da je njihova ”Čelična lady” sačinjena od puno mekšeg materijala. Ne na riječima. Govorila je previše i prazno. Više su je gubitkom uvjerljivosti koštali izvještačeni osmjesi, cupkanje i pljeskanje u ritmu domoljublja. Pretjerali su u slavljenju duha Vukovara koji, kakav je sada, prije je na sramotu nego na slavu ove vlasti. Pretjerali su u otvorenim ponudama na kupnju crkvi. Odlaziti, u kampanji, jednom tjedno u Mariju Bistricu, nije izraz vjere, već straha i želje za čudima i saveznicima. Jadranka Kosor nije izgledala kao osoba koja zna što hoće već je svojim karavanama i mahnitim putovanjima htjela nadoknaditi manjak zanos i motiva kod svojih demoraliziranih ogranaka. Personalizacija kampanje bila je greška dodvoravanja.
S druge strane Zoran Milanović, kako je kampanja tekla, izgledao je sve bolje. Prokazan kao prijek i bahat čovjek, prikazan kao napasan i agresivan, čovjek bez osmijeha i sa prodornim pogledom, no u završnici kampanje pokazao se u puno boljem svijetlu. Nije vrijeđao, nije se upuštao u komentiranje tuđih grešaka, nije prijetio, svoje slobodne strijelce nije javno korio, a tajno poticao. Nije se svađao s novinarima i izbjegavao je primijetiti da pitanja nisu korektna. Nije se povukao ali se nije ni nametao. Govorio je razumljivo i izbjegavao je strane riječi. To da neće moći ostvariti sve što hoće, nije izgledalo kao izlika, već realizam. Prigovor da ima problematične saveznike i kriminalne vozače, da sluša druge a ne sebe (sjećate li se parole o „daljinskim upravljačima“ iz predsjedničke kampanje?), davali su oni koji imaju još gore problematične saveznike, kupljene i skupljene bez ikakvog kriterija, osim da su glasni i besadržajni. Jednostavno, diskvalifikacija njega kao vođe je propala.
HDZ je krivo odabrao i druge stvari. Držao se šablone i rutine. Crveni protiv crnih. Partizani protiv ustaša. Domoljubi protiv stranih slugu. Križevi i molitve. Obiteljske vrijednosti i osuda pedera. Previše su vjerovali u svoju kontrolu nad medijima. Toliko da su bili šokirani kada su oni pisali i protiv njih. Nisu se bunili kada su novine pisale protiv Milanovića, ali su jauknuli kad su pisale protiv Milinovića. Zazivali su obračun s korupcijom, a utišali kada se to, kao mlinski kamen, objesilo, opravdano, njima na vrat. Za obračun u vlastitim redovima Bajić im je bio dobar, ali kada je dirnuo u sistem, iza kulisa radili su sve da ga spriječe i maknu. Govorili su samo ono što ljudi, mislili su, vole čuti. Nisu shvatili da glasači nisu slijepi i gluhi, da čitaju njihove namjere i interese i da su im tuđi. Nisu shvatili da vjernici ne vjeruju kleru koji stječe i prodaje imovinu (Dajla je vrh sante), već žele ispovijedati tradicionalne vrijednosti morala.
A takve vrijednosti nisu na njihovoj strani, a takvi ljudi nisu na vrhu njihove stranke. Posjet pape nije im ništa koristio. Glumatali su i pretjerali. Kako su i svojim simpatizerima mogli izgledati kao domoljubi kad su po mišljenja išli u Brusseles. Grube riječi jedne anonimne građanke o razlici između Hrvata i Hrvatine („kao razlika između seljaka i seljačine“) pokopale su njihovo sliku o patrijarhalnom i grubom nasilnom hrvatstvu. Pogriješili su i podcijenili najsiromašnije i obespravljene, nisu pridobili srednju klasu sklonu cinizmu i skepsi, nisu pridobili umirovljenike ni poljoprivrednike, nisu im oprostili ni učitelji ni studenti. One koje su imali izgubili su. Izgubili su.
Milanović je pak, usprkos skeptika u vlastitoj stranci, sklopio predizborni savez u kojem saveznici nisu izgledali nemoćno (jer za takve se ne glasa), i izbjegao je zamke postizbornog kupovanja zastupnika, neprincipijelnih trgovanja. Njemu je koristilo svako hadezeovsko odbijanje njihovih inicijativa u Saboru, svaka bahata opaska o njegovoj nemoći, poricanje karizme vođe, tiha kampanja bez skupih i politički štetnih neumjerenih obećanja. Strateška odluka da okuplja saveznike i da se ne izlaže lavinama laži i da iskrivljavanja njegove platforme (recimo strašenje birača MMFom), već da ignorira svadljive čerkare. Zvao je na sučeljavanje Jadranku Kosor. Podsmjehivali su se imenu Kukuriku.
No ljudi koji su htjeli promjenu, ne samo kraj jedne vlasti, kraj jednog tipa političkog režima, baš radi takvih napada, počeli su vjerovati u snagu koalicije. Dosta im je i politike i političara, no najviše njihove neuvjerljivosti i ideje da se sve zauvijek može lagati. Neke ljude možeš lagati stalno, sve ljude možeš lagati privremeno, no ne možeš lagati sve i zauvijek.
Za intelektualni eksperiment, za trenutak zamislimo, kako bi bilo da je HDZ očuvao koaliciju, okupio nacionalnu desnicu, poštene ljude, da je isticao svoje zasluge za europska priznanja, da je priznao svoje greške i pogrešnu politiku, da je koristio miroljubiv jezik poziva na suradnju (zašto ne i vladu nacionalnog jedinstva), da se oslobodio onih grozno kompromitiranih likova iz svog vodstva, da je korupciju iskorijenio iz svojih redova, objavio rezultate i ispriku istrage o svojim crnim fondovima. Umjesto da se natežu s datumom izbora, ne čekaju krajnje rokove Da je prokazao krivce za „Kamensko“ i brodogradnju a ne podržao te privatizacije kao poslovni poduhvat.
Svašta se može zamisliti, ovo ne. Oni jednostavno nisu mogli politički kapitalizirati svoj uspjeh europskih integracija (i priznati da u tome nisu bili sami). Oni nisu srcem prihvatili borbu protiv korupcije jer su sami postali predmetom istraga. Dvije najbolje točke pobjedničkog programa prepustili su neuvjerljivim ljudima i praznim frazama, zaboravu i ignoranciji, jer su oni jednostavno svojim mentalitetom i organizacijskom kulturom protiv toga. Govore o demokraciji a manipuliraju zakonima, govore o antikorupciji no tragove prikrivaju i podržavaju sustav stranačkih veza i lobija, pričaju o Europi a smatraju da se tamo ne jede sir i jaretina, da svi rade i štede, a bijedno žive. Zato predloženi mentalni eksperiment propada. Trebali su ali nisu mogli. Premijerka je najavljivala pred godinu dana nove ministre i čišćenja vrha, no nije mogla i zakasnila je.
U srednjoškolskom udžbeniku njemačkog postoji tekst ”ne mogu mrziti Francuze” (Ich kann nicht die Franzosen hessen) u kojem se objašnjava zašto pošteni Nijemac, usprkos svega, ne treba mrziti. Ne treba jer su stvorili mnogo dobroga, jer su među njima pametni i pošteni ljudi, jer se životne greške moraju i opraštati. Zato ne treba mrziti HDZ. Uz njega su se vezali mnogi inače dobri i pametni ljudi, no u politici nevježe i idioti (riječima dobrog I. Grubišića). Ne treba od prošlosti stvoriti područje dogmi i induciranih emocija. Treba se okrenuti budućnosti, tražiti podršku svih ne samo svojih glasača, vjerovati da je dobro da smo po prirodi i po uvjerenjima različiti, a po pravima jednaki. Dokažimo da su glupani i izvan stranaka i da su manjina. Na mom stolu je letak: „Dopuzala je ta otrovna crvena zmija i do Hrvatskog sabora pa na vjerojatno tajnim sastancima pod okriljem grmlja Pantovčaka..“ Dosta je takve ratne i logike. Dosta je teorija zavjera i dosta je izbornih krađa. Osim onih koji su računali na protekciju i stranačke veze i lojalnosti vođi i partiji, nitko tko dobro radi nema razloga za strah.
Nekada se svaka bolest, od groznice do raka, rješavala puštanjem krvi. Današnja medicina prezire taj primitivizam. Nekada je politika bila niz obračuna, produženje rata drugim sredstvima. Današnja politika traži kompetentnost i dobru vjeru poštivanja svakog pa i poraženog konkurenta. Neka to bude poziv na poštivanje drugog i toleranciju. Svako neka radi u korist svog naroda i progresa; kulturnog, ekonomskog i političkog.