Autor: Kostadinka Velkovska 11/23/2013 16:28
Zračni prostor iznad Zagreba ponovno je u punom pogonu. Nakon što je Županijski sud u Velikoj Gorici naredio da se prekine štrajk Sindikata u Zračnoj luci Zagreb, avioni su ponovno mogli pokrenuti motore i poletjeti za Zagreb, ili iz Zagreba. Postavlja se naravno pitanje tko je u pravu i koliko sve to košta. To ćemo vidjeti nakon što Sud donese odluku je li štrajk legalan ili nije, ali zasad znamo da su radnici Zračne luke daleko od svojeg cilja. Mislim, zagrebačka Zračna luka ni inače nije baš reprezentativna, pa zamislite onda samo kako je izgledala potpuno prazna, bez putnika, onako otužna.
Već sam pisala kako bi bilo divno da već pri samom susretu s Lijepom Našom turiste dočeka prekrasan aerodrom koji će im pozitivno nagovijestiti što ih sve čeka. Iako, možda je i ova taktika nekome logična. Dolazi turist u Zagreb iz, recimo, Londona. Izlazi van iz aviona i dočeka ga prava ruševina i njegova očekivanja od hrvatske metropole odjednom splasnu.
No, nakon što iskusi pravi zagrebački život, shvati da su uspomene koje nosi iz Zagreba puno bolje i ljepše od onih s aerodroma. Baš smo mi čudan neki narod. Tako se već skoro tjedan dana bavimo uzvicima jednog od nogometnih reprezentativaca. Ne treba umanjiti ozbiljnost nečijih riječi, ali uvijek treba promisliti zna li onaj tko govori – što uopće govori. U ovom slučaju ispostavilo se da ne zna. Uf, a mi smo već složili mozaik od silnih kockica što je on tim uzvicima želio postići. I onda, kao šlag na tortu, ispadne da je najveću hajku digao jedan naš ministar, kao da u Hrvatskoj nema dovoljno onih pravih, ozbiljnih problema, pa imamo vremena baviti se ovim, tako trivijalnim.
Prošao je i ovogodišnji Dan sjećanja na pad Vukovara. Ta 1991. godina danas se čini bliža nego ikad jer su razjedinjenost i negativna atmosfera koja vlada u tom gradu i oko njega ponovno na najvišoj razini. Umjesto da se 18. studenog svi prisjete koliko je nevinih ljudi izgubilo svoje živote kako bi svi mi mogli reći hrvatski Vukovar, dogodilo se upravo suprotno. Politička nadmetanja i osobni interesi nadjačali su tugu, žalost, ponos i sjećanje na poginule i u prvi plan stavili potpuno nebitne pojedince. Nebitne barem za Vukovar i njegovu obranu. Bilo je tako tužno gledati majke koje su se i nakon 22 godine s tugom u očima uputile prema groblju kako bi i ove godine odali počast svojim sinovima, a netko si je dao za pravo da ih u tome ometa, da svojata ulice grada Vukovara. Baš tužno i žalosno, i neka se nikada više ne ponovi.
I kao što već i ptice na grani znaju, 01. prosinca očekuje se referendum kojim ćemo odlučivati treba li u Ustav ući odredba prema kojoj je brak isključivo zajednica muškarca i žene. Osobno ću se suzdržati pisanja vlastitog mišljenja jesam li ZA ili PROTIV, ali zato mislim da bi svi trebali izaći na referendum i dati svoj glas. To nam je omogućila demokracija za koju su se mnogi naši bližnji borili, pa onda mi imamo dužnost i iskoristiti je.