Autor: Valentina Jarnjak Glavaš 6/27/2011 9:47
– Slobodno mogu reći da je Dinamova škola nogometa najbolja u Hrvatskoj, a isto tako mogu reći da smo preuzeli dominaciju u Jugoistočnom dijelu Europe te smo postali brand – tako smo započeli razgovor s Romeom Jozakom, šefom omladinske škole Dinama i jednim od najzaslužnijih ljudi danas što je Dinamova škola takva kakva jest.
Kad uđete u kompleks maksimirskog stadiona, nema blještavila, naprotiv, dočeka vas oronuli stadion i nikad ne biste rekli da su iz takvih uvjeta izašli igrači poput Modrića, Kranjčara, Eduarda i mnogih drugih.
Selekcije se vrše od vrtića
No, kad idete prema omladinskoj školi, odnosno zgradi omladinske škole gdje su uredi trenera i voditelja možete vidjeti pravo malo gradilište, a trenutno postoji sedam terena.
– To je naše blago – reći će Jozak.
Dok smo sjedili u Jozakovom uredu vani smo čuli dječiji smijeh i napucavanje lopte, a ponekad i trenerov uzvik kad je netko nešto napravio dobro ili loše.
– Selekcije igrača vršimo od vrtića, kamo dolazimo i gledamo kako ti klinci igraju te biramo najbolje i dovodimo ih u Dinamo. Osim toga, klince gledamo i po kvartovima i dovodimo one za koje mislimo da su materijal za Dinamo. Takva selekcija igrača i dosljednost u radu rezultiraju razvijanjem i na kraju uvođenjem u Dinamov sustav – govori nam Jozak.
Jedan od takvih igrača koji je iz vrtića došao u Dinamo je mladi Filip Benković iz generacije 1997. godišta.
– Primjetili su me u vrtiću i rekli mi da dođem u Dinamo što nisam mogao odbiti – govori nam Filip kojeg smo gledali na treningu.
Dvije vrste škola
U razgovoru s šefom omladinske škole shvatili smo da se, kad je u pitanju omladinska škola Dinama, radi o nečemu s čim se Dinamo može uspoređivati s velikim klubovima u Europi.
– Puno toga ima u talentu. Takvo smo podneblje gdje se rađaju djeca kojima je urođen talent. No, bez rada nema ništa. Talent nije samo žongliranje s loptom, to je puno kompleksnije stvar. Treba imati vrhunski karakter kao i biti čist u glavi. Onda se radom od njih stvara igrač. Mnogi govore da je talent 90 posto, a rad 10 posto, ali to nije istina. Ako nije 100 posto talent i 100 posto rad onda od tog djeteta neće biti igrač – objašnjava nam Jozak i nastavlja:
– Oni trebaju imati dobre genetske predispozicije. Osim toga, u našim mlađim kategorijama je velika konkurencija koja nije na odmet i koja im nikako ne može odmoći. I takav sustav izbacuje vrhunske igrače.
Zanimljivo je da postoje područja gdje Dinamo traži mlade igrače. Tako do 11 godina igrači se traže na području grada Zagreba gdje se obilaze vrtići, škole i kvartovi. Do 15 godina se gleda šira regija s naglaskom na Zagrebačku županiju, a iznad 15 cijeli svijet.
Međutim, svi roditelji koji žele upisati djecu u Dinamo to mogu napraviti bez obzira je li njihovo dijete bilo primjećeno u vrtiću ili ne.
– Postoji otvorena škola nogometa gdje može doći bilo koje dijete. Iz te otvorene škole, ako su dobri, djeca se prebacivaju u talentirane. Mora se naglasiti da i ta djeca koja ostaju u otvorenoj školi imaju sve uvjete kao i ona djeca koja su u talentiranoj školi, a moguća su i ispadanja i ulaženja iz talentirane u otvorenu i obrnuto – govori nam Miroslav Davidović, trener uzrasta do osam godina.
Kad smo ga upitali koliko teško je raditi s djecom do osam godina, Davidović nam odgovara da je to njemu zadovoljstvo i da svakim treningom i on nešto novo nauči.
– Samo se treba spustiti na njihov nivo razmišljanja. Ne možete djeci kojoj je osam godina objašnjavati kvantnu fiziku. To su dobra djeca i upijaju sve što je dobro, ali ako je trener dobar, a dijete loše trener će opet napraviti nešto od njega, ali ako je trener loš, a dijete talentirano onda to nije dobro – naglašava Davidović.
Bez konkurencije
Jedan od trenera u omladisnkoj školi Dinama je i Igor Cvitanović, legendarni napadač Dinama i čovjek koji je zabio najviše golova u službenim utakmicama za Modre i koji trenira generaciju koja je rođena 1998. godine.
– Zaista volim ovaj posao i ovo što radim. Smatram da sam dobar trener, ali ipak morate pitati djecu jer su oni jedini kompetentni da daju ocjenu o mom radu. Ja mogu reći da osjećam dobre vibracije kad treniram s njima i to me ispunjava – govori nam Cvitanović netom poslije utakmice s Karlovcem koju su dobili 8:0.
– To je problem jer mi nemamo pravu konkurenciju u ovoj ligi. Nije dobro da mi razbijamo protivnike jer igrači tada misle da je to to, da je to vrh njihovog igranja. Definitivno bi bilo bolje da su utakmice čvršće – zaključuje Cvita.
Postoji i dobar dio igrača koji se kalio na nekim drugim terenima, u nekim drugim omladinskim školama. Dvojica jako dobrih prijatelja, kadet Kruno Ivančić i junior Danijel Miškić, došli su iz Croatije Sesveta. Upitali smo ih je li uopće usporediva škola nogometa u Sesvetama i u Dinamu.
– To je nemoguće usporediti – govore nam njih dvojica, a Ivančić dodaje:
– Uvjeti ovdje su perfektni. U svakom trenutku se zna tko što radi i to je super. Ovdje je i puno bolja kvaliteta tako da se možemo isprofilirati kao igrači. Slobodno mogu reći da je Dinamo vrh u hrvatskom nogometu.
Iako je kvaliteta u Dinamu puno bolja, Ivančić govori da je možda bolje da se igrači pokušaju, poput njega, probiti kroz malu sredinu pa da ih onda netko primjeti.
Miškić pak hvali Romea Jozaka.
– Otkad je on postavljan za šefa nogometne škole mlađe kategorije Dinama osvajaju sve što se osvojiti može. Moram reći i da se u nas mlade ulaže jako mnogo pa zbog toga hvala klubu.
Siniša Oreščanin, trener 1997. generacije nam je pokušao na zanimljiv način objasniti uspjehe Dinamove škole nogometa.
– Mi smo talentirana nacija za sve sportove s loptom. Znate, ja bih to objasnio ovako. Ovo podneblje i ovi ljudi su majstori za naći rupe zakonu, majstori za prevariti kad su u pitanju sve životne sfere, tako kad sve to prenesemo na nogometni teren, mi imamo tog nekog vica, tu neku drskost za prevariti protivnika i u tome uspjevamo – govori nam Oreščanin, koji je i u stožeru U14 reprezentacije, i za kojeg moramo napomenuti da je izdrazito ugodan sugovornik.
Roditeljima zabranjen pristup treninzima
Oreščanin nam govori da je Dinamova škola nogometa najbolja u Hrvatskoj, ali da je Zagrebova, gdje je bio trener dvije godine, jako dobra.
– Zagrebova škola je dobra, ali Dinamova je bolja. Na primjer mi svakih pola godine imamo otvorenu školu koja traje tjedan dana, a na tu školu nam dolaze i iz drugih država i moram primjetiti da smo dosad imali uspjeha s tim – napominje Oreščanin.
Onda smo s Oreščaninom došli do one točke o kojoj treneri ne vole pričati i na koje pitanje odgovoraju negativno, a to je pitanje o roditeljima koji na silu žele gurnuti svoje dijete u prvih 11.
– Susretao sam se s takvim roditeljima, zato je stav kluba da oni ne mogu gledati treninge jer niti djeca ne mogu dati 100 posto svojih mogućnosti, niti trener može raditi svoj posao. Ne znam je li roditelji shvaćaju, ali na taj način samo odmažu djetetu što je velik problem kod nas. Zbog toga sam alergičan na takve stvari i zabranjujem bilo kakav kontakt roditelja sa mnom ili bilo kakvu mogućnost utjecaja na trenige – kazuje Oreščanin.
Mi smo imali sreću pričati s roditeljem koji nije ‘bolestan’ za uspjehom, glavno mu je da mu se dijete bavi sportom, riječ je o Tomislavu Zadri, tati golmana iz generacija 2002/2003.
– Djete sam doveo u Dinamo jer sam i sam Dinamovac, a ovdje su uvjeti vrhunski, najbolji. Također, treneri su odlični, a osim toga su i sjajni psiholozi. No, glavno je da moje dijete nije na ulici i da stječe neke temelje za daljni život jer za mene je sve ovo temelj za zdrav život – govori nam Zadro.
Znaju se i školske ocjene
Govori nam i da mu je sin na treninzima stekao dosta prijatelja, a i roditelji se druže te zajedno s ostalima se slave rođendani i kojekakve proslave.
– I to je jako bitno, kao što je bitno da su dobri u školi. Dinamo ima kontakt sa školama koju djeca pohađaju tako da se ne može dogoditi da je djete loše u školi, a da u Dinamu to ne znaju.
To nam je potvrdio i Miroslav Davidović.
– Imamo uvid u njihovo vladanje, njihove ocjene, u sve što rade u školi. Do toga smo došli u suradnji sa školama, kako osnovnim, tako i srednjim, a postoji čovjek koji je zadužen za obilaženje školi i pregleda stanja – tvrdi Davidović.
No, malde nade koje su s nama razgovarale su redom odlikaši, ali odaju nam da među njima ima i onih koji nisu tako dobri u školi, ali iz poštovanja njihova imena nećemo otkriti, ali i oni sami kažu kako ih treneri pokušavaju natjerati da isprave ocjene.
Naš najmlađi sugovornik, Ivica Vidović, ima tek devet godina i kapetan je svoje generacije i kako sam kaže san mu je jednog dana zaigrati na Maksimiru.
– Tata me upisao u školu nogometa i tu sam već dvije godine. Super mi je, trener je super (Miroslav Davidović op.a.) te sa zadovoljstvom dolazim na trenige iako sam iz Dugog Sela – govori nam Ivica.
Na kraju ovog ugodnog druženja s mladićima, trenerima i šefom omladinske škole, posljednju riječ dali smo Jozaku, koji je i najzaslužniji za ustroj omladinske škole kakvu danas poznajemo.
Neki novi Modrići…
– Ono što smo mi doveli skoro do savršenstva je analliza nogometnih treninga i to je najveća stvar i pokretač dosta toga – govori Jozak i dodaje:
– Igrači koji su se razvili biološki u svojoj 16. godini nemaju što raditi u juniorskom uzrastu i takvi igrači se prebacuju u seniorski uzrast.
Upitali smo ga je li takav igrač Mateo Kovačić za kojeg se govori da je biser Dinamove škole nogometa, Jozak nam odgovara:
– Nikad nisam imao prilike raditi s takvim igračem. Trenirao sam brojne velike igrače, ali mali Mateo će obilježiti svjetski nogomet.
Ivica Vidović, Filip Benković, Robert Mudražija, Danijel Miškić, Kruno Ivančić i mnogi drugi. Svi imaju jedan san, a to je zaigrati utakmicu u ‘svetom’ maksimirskom dresu na ‘svetom’ maksimirskom stadionu kojim su koračali Zvone Boban, Luka Modrić, Robert Prosinečki i mnogi drugi…
