Autor: Jasenka Okroša Herceg 2/11/2012 12:01
Noge u plug, guza dolje, tijelo nagni prema naprijed, koljena skupi, osjeti pancericu, koljena u stranu, osjećaš li težinu? Ajme majko, pa što to on priča? Ja samo razmišljam kako da se održim na skijama, a ne mogu još k tome razmišljati gdje mi je koljeno, pancerica, nos.
Jupi, jupi! Još uvijek nisam pala, barem ne zasad.. Polagano to meni ide i čim to pomislim, tras, bum, noge su mi se razletjele po stazi, glava mi završila u snijega. Ajme da se uštinem, jesam li uopće živa? Uh, e dobro sad sam vidjela i kako to izgleda. Još uvijek sam puna optimizma, idemo dalje, kažem sama sebi i pomislim samo da ne završim kao i HDZ-e s tom izrekom. Svakih nekoliko trenutaka Zagreb doživljava lagano podrhtavanje tla, trese se Sljeme, djeca mi se smiju. Drveće oko mene gleda to čudo. Pala sam najmanje 150 puta na sve načine, prije bi pala nego bi se digla. Sad se već čudim kako sam uopće živa je l’ to moguće da nisam strgana, polomljena na tisuću mjesta.
Učitelj i dalje sa smiješkom na licu, šalama i svim drugim metodama, pokušava me uvjeriti da ja mogu osjetiti na kojoj je nozi težina. Skreni lijevo, stisni desno koljeno unutra, osloni se na desnu nogu hajde idemo! I idemo, naravno, tres, bum. E sad, nakon nekoliko sati padanja, već luda i jako ljuta – da mogu i smijem psovala bih kao kočijaš i završila na natjecanju iz te razonode i bila prva.
Uh, još jedan problem, treba se popeti nazad, a ja sam mislila da sjedneš na to i to te doveze gore. To je nekakva udica za guzu. Kaj bi se na to trebala nasloniti, a ne sjesti na to i dovesti se na vrh? E to se zove smijeh. Učinila sam to, i to sa samo jednim padom.
Ja ne mogu naučiti skijati, ipak ne mogu sve! Ništa mi nije značilo tješenje učitelja mučitelja Kristijana da je to prvi dan i da do jučer nisam ni znala kako izgleda skija. Nakon tog velikog poraza, odoh dalje u nove radne pobjede, ali ipak s osmijehom na licu i s bolom u gležnjevima, jedva hodajući. Sutra je novi dan, a sutra ću sigurno proskijati, ne sumnjam u to ni trenutka!
Drugi dan skijanja
Sigurno se pitate jesam li se vratila drugi dan, jesam itekako. Nisam ni spavala, stalno sam mislila kako treba držati noge, na koji način osjetiti pancericu, jel’ lijevo ili desno. Idemo dalje, nema mi druge. Kako da priznam sebi i drugima da ja ne mogu više na skije? Da bar ovo kuhano vino na Sljemenu ima bolji okus i miris. Odmah na samom početku dana ispila bih si peharček, ali u tom kuhanom “vinu “ ima svega, samo ne vina. To je vodica s bojom i ekstraktom crnog vina.
I krećemo. Noge u plug, štapove sa strane, koljena savinuta, prebaci težinu. Idemo, zavoj lagano, idem i tres bum. Ipak, padovi su svakako bili lakši manje bolni nego oni jučer. Kreče nova borba – trener me vuče po Sljemenu, a ja ne razumijem ama baš ništa. Padovi se nižu jedan za drugim, sve bolji i bolji jedan od drugog. Kada pogledam sastrane drvo kraj staze, prvo što mi pada na pamet jest da ću pasti jer sam na rubu. Što si misle ovi u Holdingu, gdje im je zaštitna ograda? Ljudi će se razbiti, ubiti. Kad bolje promislim, pa svi znaju skijati osim mene, ja sam ta koja ne zna, ona koja je srušila nekoliko osoba na stazi kao da sam igrala igricu u kojoj skupljam bodove ako srušim što više skijaša, bila to djeca od 3 godine, ili malo stariji skijaši od 80 godina – sve sam ja njih rušila, a stvarno sam se trudila da ih zaobiđem. E moj treneru, učitelju i mučitelju, svaka vam čast na strpljenu.
Sada sam već toliko ljuta da ona mirna Jasenka koja ne psuje ne postoji. Udaram štapom po snijegu, psujem i vičem, samo što ne jedem snijeg od muke, kako ću ja to? Pa zar stvarno imam dvije lijeve noge, pretešku guzu i nimalo talenta. Što mi sve ne radimo da bi pokazali da možemo biti u trendu. Koljena me toliko bole da ne mogu ni hodati, imam osjećaj da mi pucaju i onda u tom povijesnom trenutku lijevo, desno, lijevo, desno i ja proskijalaaaaaaaaa!
Sve ne vjerujem da je to istina, idemo – skidaj skije, popni se sto metara i idemo opet ispočetka – lijevo, desno, lijevo desno. I jupppii, ljudi moji nakon par stotina padova ja sam proskijala, učitelj pita pa kako kakooo si uspjela što se desilo, a ja nemam pojma neki klik i ja to mogu, to meni ide! Moram reći da ski klub Zagreb ima najboljeg trenera učitelja, a bome i mučitelja. Ako sam ja naučila skijati, ma ljudi moji, možete svi. Istina je da ćete padati, biti uzrok podrhtavanju Zagreba, ali uspjet ćete jer ipak je istinita ona “ako se nešto želi, to se u većini slučajeva i dobije”. Slijedi još satova skijanja, samo da ne zaboravim. To mi predstavlja problem, stalno mislim na to. Kao neka ovisnost se stvorila, više ne znam je l’ to za padovima, skijanjem ili onaj dobar osjećaj kada nešto uspijete, a i sami ste sumnjali