Kada danas govorimo o odgoju u jedno smo sigurni – djeca trebaju osjećati ljubav, sigurnost i podršku. Možda zvuči jednostavno, međutim svaki roditelj zna da u praksi to i nije baš tako lako. Kako onda odgojiti emocionalno snažno i zdravo dijete otkrila nam je savjetnica za odgoj, Martina Sokač, certificirana edukatorica roditelja iz Pozitivne discipline.
Imate 25 godina iskustva u radu s djecom, koliko se odgoj promijenio do danas?
Promijenilo se dosta toga, posebno bih istaknula veću osviještenost roditelja o važnosti ranog i emocionalnog razvoja djeteta. Danas se roditelji puno više educiraju, čitaju, traže i istražuju kako biti što bolji roditelj svom djetetu. Paralelno s time se događa još jedan fenomen, a to je preplavljenost informacijama od kojih roditelji često ostaju zbunjeni i nesigurni. Rekla bih kako je u suvremenom roditeljstvu došlo do pretjerivanja s dobrim metodama, a rezultat su nesigurni i sluđeni roditelji, razmažena i nesamostalna djeca. Roditelji danas previše prezaštićuju djecu od bilo kakvih loših događaja, nelagodnih emocija. Sve češće viđam roditelje koji mnoge stvari rade umjesto djece, nažalost nesamostalnom djecom. Ponekad imam osjećaj da je roditeljstvo postalo natjecateljska disciplina, tko će više ili bolje. Veliki je naglasak na postizanju akademskih vještina što rezultira ranim upisom na različite aktivnosti poticanja razvoja. U realnom životu to izgleda tako da djeca imaju najmanje vremena za ono što im je najpotrebnije, a to je zajedničko kvalitetno vrijeme za obitelj.
Roditelji su često pod stresom, što zbog posla, što zbog užurbanog načina života, kako regulirati dječje emocije, kada ponekad ne znamo ni vlastite?
Manjak vremena za sebe i djecu je definitivno jedan od najvećih izazova suvremenog odgoja. Često se žurimo i neprestano požurujemo djecu u oblačenju, jelu, prekidamo njihovu slobodnu igru i upravo to požurivanje može biti triger djeci za nezadovoljstvo. Užurbani način života ostavlja jako malo vremena roditeljima za punjenje vlastitih baterija. Upravo zato im je često i kapacitet za izazovna dječja ponašanja jako slab, te često burnije reagiraju nego što bi željeli. Zapravo izazov je usred toliko obaveza biti smiren i svjestan svojih emocija. Dodatni izazov roditeljima je to što u njihovom djetinjstvu s njima nitko nikada nije pričao o emocijama, te zapravo ne znaju kako. Većina nas je u svom djetinjstvu naučila samo potiskivati emocije, pogotovu ljutnju i bijes jer to nije bilo dozvoljeno iskazati. Vjerujem kako su današnji roditelji i zato toliko posvećeni učenju i edukaciji,ali bez obzira na broj pročitanih knjiga kada se nađu u situaciji gdje dijete ima emocionalni ispad neka prva impulzivna reakcija je zaustaviti tu emociju, jer ne znamo kako ju dopustiti djetetu. I zato je roditeljstvo puno veći rad na samima sebi nego zapravo na djeci, jer prvo moraš razumjeti sebe da bi uopće mogao kontrolirati svoje emocije kako bi mogli biti dobar primjer svojoj djeci.
Roditelji često budu zbunjeni raznim savjetima, ali i rezultatima istraživanja kada je dječji odgoj u pitanju. Kako prepoznati ono što je bitno?
Jedan od savjeta suvremenog roditeljstva koji je poprimio epidemijske razmjere je pohvaljivanje. Za razliku od tradicionalnog odgoja gdje se kritiziranjem pokušavalo postići bolje ponašanje, istraživanja su pokazala kako je pohvaljivanje i motivacija puno učinkovitije. Roditelji se danas jako trude poticati samopouzdanje svoje djece neprestanim pohvalama i divljenjem, ali pretjerivanje u tome je kontraproduktivno. Neki od važnijih razloga zašto pohvale treba pažljivo birati su: Ono famozno bravo, super i predivno koje tako lako izustimo za svaku i najmanju sitnicu što dijete čini stvara očekivanje djeteta kako mu se svi u životu moraju diviti i kako vrijedi samo ako mu se svi dive. Onog trenutka kada mu se učiteljica ili prijatelji ne dive postaje nesigurno u sebe, a kamoli da bi čuo konstruktivnu kritiku. Dijete postaje ovisno o našim pohvalama i nekoj vanjskoj validaciji njegovog ponašanja. Pretjerana pohvala ne potiče unutarnju motivaciju za nešto učiniti. A upravo samostalnost, uloženi trud i rad za nešto je ono na što trebamo staviti naglasak prilikom pohvaljivanja, a ne samo krajnji rezultat. Želite li zaista raditi na samopouzdanju svoje djece potičite samostalnost, dopustite pogreške jer iz njih se najbolje uči, pohvalite konkretnu vještinu, trud i potičite samovrednovanje. Slobodno pitajte dijete što ti misliš je li to dobro, jesi li zadovoljan, ponosan na sebe, što bi možda drugačije napravio. Ovakva konkretna pitanja potiču dijete na samorefleksiju, buđenje unutarnje motivacije i uspoređivanje sa samim sobom.
Danas često možemo čuti kako je važno s djecom razgovarati o emocijama kako bi ih lakše razumjeli. Na koji način?
Kako bi mogli kvalitetno razgovarati s djecom o emocijama moramo prvo uvažiti znanstvene činjenice o emocijama koje roditelji često zanemaruju. Dječje emocije su jednostavne, brze, kratkotrajne, burne, ali su podjednako prave kao i odrasle emocije. Razvojno je normalno i očekivano burno iskazivanje emocija, tek oko četvrte godine se počinje razvijati sustav samoregulacije. Emocije su prirodan odgovor našeg organizma ne neki događaj, ne postoje dobre ili loše emocije, kao što su roditelji skloni etiketirati. Uzmimo primjer kada se dijete udari i rastuži sigurna sam kako trčite pomoći i utješiti dijete, ali kada dijete ima ispad ljutnje zbog neke igračke, to smo skloni procijeniti kao nepoželjno ponašanje. Iskreno mislim kako je ovo najvažnija lekcija koju roditelji moraju svladati, jer tek kada prestanemo procjenjivati razloge i dijeliti emocije na dobre i loše moći ćemo biti dobra podrška svome djetetu. Dijete nas u trenucima ispada bijesa i ljutnje treba isto kao što bi nas trebalo i da se prestraši samo u mračnoj sobi, bilo da se radi o emociji tuge, ljutnje ili straha, dijete nas treba kao svog zaštitnika i utjehu. Važno mi je napomenuti kako s djecom treba često razgovarati o emocijama , a ne samo kada se dogodi neki emocionalni ispad, tada primjenjujemo samo prvu pomoć. Pravo učenje i razumijevanje emocije se događa kad se djeca dobro osjećaju i razgovaraju kroz igru o emocijama. Uključite razgovor o emocijama u sve sfere svakodnevnog života. Čitajte slikovnice o emocijama, postavljajte djetetu znatiželjna pitanja, komentirajte dječje izazove s ljutnjom kao da su se vama dogodili. Ovu opširnu temu sam se potrudila roditeljima približiti kroz ebook “Kako odgojite emocionalno stabilno i otporno dijete” gdje imate opisane različite teme za razgovor o emocijama.
Možete li podijeliti neke savjete koji mogu pomoći djetetu da nauči vještinu samoregulacije?
Dijete prvo osjeti emociju kroz snažne senzacije u tijelu i ne razumije što mu se zapravo događa, pogotovo ako pričamo o intenzivnim emocijama tuge, ljutnje i bijesa. Emocija ljutnje dijete osjeti kao uragan u svome tijelu te tu energiju koju emocija proizvede dijete negdje mora izbaciti iz sebe van, što najčešće čine plakanjem, vrištanjem i udaranjem. Ovo je korak u kojem najčešće roditelji zapnu i počnu zaustavljati takvo iskazivanje emocija, jer gledaju na to kao neko ružno ili nepoželjno ponašanje, a ovo je zapravo prirodna reakcija tijela. Svako zaustavljanje emocije u tom prvom naletu emocije zapravo tjera dijete na potiskivanje emocija i duboko nerazumijevanje. Ono što je bi u tom trenutku trebao biti naš cilj je ponuditi djetetu poželjniji način iskazivanja emocija, kroz lupanje nogom u pod, lupanje jastuka ili nešto mekano, jer potrebno je ispustiti taj prvi nalet energije kroz tijelo, a tek nakon toga nudimo djetetu utjehu i zagrljaj. U prvim momentima je moguće da nas dijete odbija, ali to nikako ne znači da trebamo napustiti prostoriju ili ignorirati dijete. Samo promislite kako bi se ponašali da je u pitanju emocija straha, bi li ostavili dijete samo. Svjesna sam kao majka dvoje djece koliko nas roditelje takvo ponašanje može izbaciti iz ravnoteže, i kako se u nama prirodno budi ljutnja na takvo ponašanje. Pogotovo smo kritični prema emociji ljutnje jer nama u djetinjstvu nije bilo dozvoljeno iskazivanje te emocije i nekako je uvriježeno kako je to razmaženo ponašanje. Voljela bih kada bi zapamtili u tim kritičnim trenucima kako djeca to ne rade namjerno, već je njihov sustav samoregulacije nezreo, tek se razvija i uči kako se nositi s emocijama. Dijelim s vama kratki recept koji bi vam mogao biti SOS šalabahter u trenucima kada nastupi emocionalni ispad.
1. Prihvatite dječju emociju koju trenutno dijete pokazuje, verbalizirajte ju imenujte emociju koje dijete u tom trenutku osjeća
2. Prihvatite svoje dijete s tom emocijom bez potrebe preusmjeravanja ili uveseljavanje djeteta
3. Ne procjenjujte dječje razloge iz uloge odraslih, koji su dobri, koji nisu.
4. Pokažite razumijevanje za emociju, ali jasno postavite granicu ponašanju koje nije u redu.
5. Vidim kako te ovo jako razljutilo razumijem to, ali ne možeš bacati igračke po sobi. Mogu te zagrliti, utješiti, a onda ćemo vidjeti kako ćemo tu situaciju riješiti.
Nemojte zaboraviti kako vas dijete uvijek gleda i kopira, te ste mu najbolji model iz kojeg uči o samoregulaciji emocija. Dijete uči na tri važna načina od vas Kako se nosite sa svojim emocijama i prema drugima, što mu govorite o emocijama, ali najvažnije je kako se odnosite prema njemu kada ono proživljava emocije. Ovo je jedna kompleksna tema i cijeli program Razvoj samoregulacije upravo govori o tome.
Kako odgojiti emocionalno i mentalno snažno dijete?
Emocionalno i mentalno snažno dijete mogu odgojiti roditelji koji su samopouzdani i promišljaju o tome što je dobro dugoročno za razvoj djeteta. Ponekad nam je puno lakše pribjeći metodama popuštanja, zavaravanja djeteta, ne postavljanja jasnih granica kako bi riješili neki trenutni odgojni izazov, tj postigli kratkoročni cilj da nas dijete posluša. Ali što smo dugoročno s time napravili, je li djetetu jasno koje granice imamo , koje ponašanje je poželjno. Bojimo li se iskazivanja dječjih emocija i neprestano popuštamo djetetu, kako bi izbjegli teške odgojne trenutke propuštamo priliku za emocionalno osnaživanje djeteta. A upravo kroz iskustva ljutnje i frustracije koje će dijete proživjeti uz svog roditelja gradi emocionalnu otpornost. Djeca trebaju naše zdravo roditeljsko NE i jasnu granicu, ali istovremeno roditelja koji razumije kako to može biti okidač djetetu za emocionalni ispad. Roditelj koji je spreman na to ima kapaciteta ustrajati u svojoj granici i voditi dijete kroz taj emocionalni ispad. Mislim da to ukratko opisuje tu neku čarobnu formulu roditelja koji je sposoban odgojiti emocionalno i mentalno snažno dijete.
ČLANAK JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA I RAZNOVRSNOSTI ELEKTRONIČKIH MEDIJA