Autor:: Andrea Zlatar 12/28/2009 15:49
Sredinom sedamdesetih, jedne su večeri u našoj gimnaziji gostovali Radovan Ivšić i Annie Le Brun. Oni nisu bili dio nikakve ‘obvezne’ školske lektire, nego dvoje pisaca koji su postojali u živoj, ‘usmenoj’ predaji suvremene hrvatske književnosti – tako su njih dvoje, posredstvom naših profesorica, hrvatsko-francuski pisac i prevoditelj, i francuska književnica, govorili šesnaestogodišnjacima i sedamnaestogodišnjacima, o nadrealizmu i pjesništvu, o poeziji kao otporu prema stvarnosti.
Otkrivali su nam nepoznato i službeno nepostojeće, naveli nas da sljedećih dana u knjižarama potražimo Ivšićevu zbriku poezije Crno, koju je za biblioteku ‘Razlog’ priredio Zvonimir Mrkonjić i tako, postepeno uđemo u svijet literature (i života) koji smo mogli samo naslućivati.
Stvarnost se, tada, počela kretati brže: uskoro je Branko Matan pokrenuo časopis ‘Gordogan’, nazvavši ga po imenu glavnoga lika u Ivšićevoj drami ‘Kralj Gordogan’. Ta je drama nastala još 1943. godine: objavljivanje je čekala sve do sredine sedamdesetih (u ‘Prologu’) a hrvatsku praizvedbu do 1979, kada ju je u Teatru Itd postavio Vlado Habunek.
Gledajući Ivšićev životopis unazad, tako je očigledna višedesetljetna praznina u hrvatskoj kulturi koja ga je, doslovno, odbacila i izbacila: otkazima i marginalizacijom u razdoblju do sredine pedesetih, a onda i formalnim isključenjem iz Saveza književnika Jugoslavije (bez prava žalbe!). Tragovi njegova predratna rada ostali su, srećom u toj «usmenoj» povijesti književnosti i kazališta, koja upisuje od 1937. njegovo djelovanje u Kazališnoj družini Francuskog instituta, pa rad u ‘neslužbenoj’ kazališnoj Družini mladih i naposljetku, pokretanje (s Habunekom) Kazalište lutaka Družine mladih koje postaje Zemaljsko kazalište lutaka a Ivšić njegovim direktorom svega nekoliko mjeseci 1948. godine.
Iznimno talentiran za jezik, i filološki obrazovan, prve godine duhovnog izgnanstva Ivšić posvećuje prijevodima ključnih imena europskog književnog kanona, poput Molièrea, Rousseaua, Ionesca i Čehova. Boljih prijevoda tih naslova do danas nema.
Od 1954. Ivšić živi, radi i piše u Francuskoj, gdje se najznačajnije osobine njegova literarnog svijeta povezuju s djelovanjem Brétonova neadrealističkog pokreta. Ivšićeva poezija iskušava granice jezika, Ivšićevo kazalište razgrađuje tradicionalne oblike teatarske fikcije, Ivšićev život svjedoči o kontinuiranom i upornom intelektualnom angažmanu koji nije pristajao na kompromise s postojećim.
U tome mu je životnom putovanju energična i čvrsta suputnica bila francuska književnica i esejistica Annie Le Brun.
Ako internetski medij podnosi stihove, u ovome su trenutku primjereni reci iz njegova ciklusa ‘SMRT LJUBAV’:
I opet sam tiho sam
Kao riba kao noć
I opet sam samo tih
Kao dah i tamni val
I opet sam strahotan
Opet jaukav opet crn
I opet sam beskrajan
Kao spori dodir sna
I tiho sam tiho sam
Kao ova gola noć.
