Autor: Marin Knezović, FOTO: Zvonimira Ivanišević / Zagrebancija.com 1/12/2016 9:51
Većina zagrebačkih esdepeovaca sjeća se izbora za predsjednika SDP-a grada Zagreba 2010. Navedeni izbori bili su vrhunac jednog traumatičnog razdoblja za zagrebačke socijaldemokrate. Odlazak Milana Bandića iz SDP-a time i s mjesta predsjednika SDP-a Grada Zagreba ostavio je veliku prazninu. Bandić je, prvo kao tajnik, a zatim kao predsjednik zagrebačkog SDP-a, imao ključnu ulogu u oblikovanju i načinu djelovanja najjače lijeve opcije u glavnom gradu Hrvatske. Milan Bandić svoj utjecaj među zagrebačkim esdepeovcima zadržao je i danas, a te 2010. zbog „šurovanja“ s Bandićem tijekom predsjedničkih izbora bio je raspušten dio zagrebačke organizacije navedene stranke.
U izborima za novog predsjednika zagrebačkih socijaldemokrata (koji se prvi put birao po načelu jedan član stranke jedan glas) pojavila su se tri kandidata. Osobe koje su htjele zasjesti na Bandićev partijski tron bili su Željka Antunović, Davor Bernardić i Ivo Jelušić (uz zanemarivog Slavka Tečića).
Pred same unutarstranačke izbore napravljeno je istraživanje javnog mnijenja, točnije stava glasača SDP-a u gradu Zagrebu o mogućim kandidatima za novog predsjednika najveće organizacije SDP-a u državi. Željka Antunović je među glasačima SDP-a dobivala čak 48,2% podrške! Daleko iza bivše ministrice obrane bili su Ivo Jelušić (22,5%) i Davor Bernardić (13,3%).
Kako to da Željka Antunović nije izabrana za predsjednicu SDP-a Zagreba? Članovi SDP-a u Zagrebu o gospođi Antunović nisu imali bog zna kakvo mišljenje. Ukratko, dugogodišnja visoko rangirana socijaldemokratska funkcionarka nije imala nikakve šanse. Na tajnim, unutarstranačkim izborima dobila je samo 20% glasova, daleko iza Davora Bernardića i Ive Jelušića. Na kraju je predsjednikom zagrebačke organizacije SDP-a postao najslabije među biračima rangirani Davor Bernardić!
Tijekom tih unutarstranačkih izbora davao sam snažnu podršku kandidaturi Ive Jelušića, kao član Glavnog odbora SDP-a kritizirao sam ponašanje Željke Antunović tijekom predsjedničke kampanje u kojoj je pobijedio Ivo Josipović. (Josipoviću je to puno manje smetalo nego meni pa je Željku Antunović na narednim izborima uzeo u svoj najuži izborni stožer). Danas se pitam da li sam bio u pravu? Da li smo imali pravo za predsjednika, odnosno predsjednicu ne izabrati osobu koju je podržavao najveći dio lijevih birača u Zagrebu?
Od 2010. do danas, na lokalnoj razini, utjecaj SDP u Zagrebu sve više slabi. Kao što stranački funkcionari podcjenjuju mišljenje „običnog“ članstva, tako i članstvo podcjenjuje mišljenje birača. Po njima glasači zapravo ne znaju što je „dobro“ za stranku. Konačno ovi ne glasaju za osobe nego za „marku“, glasaju za SDP. Kakva zabluda.
Rješenje tog problema pronašli su britanski laburisti. Na inicijativu bivšeg šefa najjače britanske lijeve stranke Eda Milibanda pravo glasa na unutarstranačkim izborima dobili su svi oni „koji dijele vrijednosti laburista“ i bili su spremni platiti u stranačku blagajnu 3 £. Pokazalo se kako su time vjerni glasači dobili odlučujuću ulogu u izboru vođe stranke. Novi šef laburista Jeremy Bernard Corbyn je izabran već u prvom krugu izbora. Corbyn je dobio čak 59,5% glasova, no da se pitalo samo članove laburističke stranke išlo bi se, doduše za dlaku, u drugi krug (Corbyn je dobio 49,7% glasova članova). Veliki dio članova laburističke stranke priklonio se Corbynu i zato što su ankete pokazale kako uživa veliku podršku lijevih glasača.
Rezultat ovakvih izbora je snažna oporba novom laburističkom prvaku u stranačkim strukturama, no dokle god uživa podršku javnosti i laburističkog biračkog tijela stranački mu suparnici mogu staviti „soli na rep“.
Ukratko, svakoj stranci bi trebali biti (oprostite drugovi) najvažniji birači stranke, a tek onda članovi iste. To je dobro poznato Milanu Bandiću. To je tajna njegova lokalnog uspjeha i mimo stranačke strukture SDP-a. Sjećam se jedne njegove rečenice iz razdoblja kada je bio predsjednik zagrebačkog SDP-a, zbog koje sam se u trenutku kada sam je čuo, osjetio uvrijeđenim: „Prvo biračima, pa tek onda članovima.“ Bandić je tu jednostavno u pravu.
Tako je Milanovićev model unutarstranačke demokracije po načelu „jedan član, jedan glas“ manjkav, nedorečen, pa i opasan. Glavni politički činitelji u demokratskim društvima su glasači. Tek kada oni dobio utjecaj u unutarstranačkim izborima moći ćemo govoriti o pravoj, stranačkoj demokraciji. Na obične glasače, za razliku od članova stranke, ne može se utjecati obećanjima funkcija, radnih mjesta i sl. Kada se u unutarstranačkim razračunavanjima oslonimo na mišljenja birača drastično se sužava prostor korupciji unutar stranaka.
Zbog svega gore navedenog činjenica da čak 43,5% birača SDP-a podržava ostanak Zorana Milanovića ne čelu SDP-a ovome malo znači. Premda Zlatko Komadina, kao potencijalni predsjednik SDP-a, uživa podršku tek nešto više od 8% SDP-ovih birača ne znači da je primorsko-goranski župan bez šanse da postane predsjednik SDP-a.
Da li Zorana Milanovića može doseći sudbina Željke Antunović, to jest da usprkos velike podrške javnosti izgubi unutarstranačke izbore? U prvom redu članstvo treba razmisliti da li može voditi unutarstranačku politiku koja nije usuglašena s biračima.
