Autor: Kostadinka Velkovska 2/16/2014 20:10
Imaju li Hrvati gen za prosvjede? Pravi je trenutak da se to zapitamo baš sada, kada ulice Bosne i Hercegovine gore i ne nazire se kraj masovnim prosvjedima i demonstracijama. Ono što Hrvatska nudi na tržištu javnih pobuna građana uglavnom se svodi na Praznik rada i sindikalna okupljanja. Početkom ove godine bili smo svjedoci velikih najava sindikata o generalnom štrajku.
Što bi to točno značilo? S obzirom na to da takav pojam ne postoji nigdje zapisan, nitko onda ni ne zna odgovor na ovo pitanje. Članovi pet sindikalnih središnjica izjašnjavali su se o podršci tom generalnom štrajku, i velika većina izrekla je sudbonosno DA! I što sada s tim? Niti na to pitanje nitko ne zna odgovor. Cijeli problem nastao je u izmjenama Zakona o radu kojima sindikati nisu zadovoljni. Taj dio mi je jasan. Jasno mi je i da radnici žele štrajk.
Pa gdje je onda zapelo? Jesmo li ponovno puni praznih prijetnji? Sindikati tvrde da štrajk ovisi o Vladi, što realno gledajući, i nema baš smisla, jer upravo zbog zlih namjera Vlade je i pokrenuta cijela saga o najvećem štrajku u Hrvata. Da me se ne bi krivo shvatilo, stvarno bi najbolje bilo za sve da se sjedne za stol i postigne kompromis koji će zadovoljavati svaku stranu ovog procesa.
No, ako to nije moguće, demokratsko je pravo, a volimo se pozivati na demokraciju, da građani velikim okupljanjima izražavaju nezadovoljstvo postojećom vladajućom strukturom. Ovih dana organizirali su se prosvjedi diljem Hrvatske kojima su se prosvjednici željeli solidarizirati s građanima Bosne i Hercegovine. Sve je krenulo putem društvenih mreža gdje je podršku ovakvim okupljanjima dalo preko nekoliko tisuća Hrvata. U subotu je cijeli Zagreb bio spreman na kolonu ljudi koja će marširati prema Markovom trgu, policija je upregla sve snage u osiguravanje reda i mira, ali od toga se nije dogodilo skoro pa ništa. Okupilo se svega stotinjak ljudi, što okorjelih demonstranata a što znatiželjnih prolaznika. Više je to sve izgledalo kao školski izlet, nego kao “Otpor sistemu” kako je i nazvan prosvjed.
Da, bilo je manjih nereda, pa čak i uhićenja nekolicine okupljenih jer im policija nije dopustila prilaz Markovom trgu, ali od masovnih prosvjeda ništa. No, s druge strane, zagrebačka špica bila je puna. Na terasa kafića, obzirom na sunčan dan, tražio se stolac više i bilo je puno bitnije biti viđen tamo nego na demonstracijama. Onda je logično postaviti pitanje – imaju li Hrvati gen za prosvjede? Znamo li se kao narod zajedništvom izboriti za vlastita prava?
Jer čini se da se nitko drugi za to ne brine. Možda solidarizacija s građanima Bosne i Hercegovine ne može potaknuti 800 tisuća Zagrepčana da izađu na ulice, ali strah za vlastitu budućnost i budućnost naše djece svakako bi trebala. Naravno, osim ako preko puta ne stoji grupa ljudi koja je spremna sjesti za stol i činiti ono za što je i izabrana – brinuti za svoje građane i raditi sve što je moguće u interes tih istih građana. Kod nas je nažalost sve obrnuto. Generalnog štrajka najmanje se boji Vlada, a najviše oni koji bi u njemu trebali sudjelovati.
