Autor: Ivona Đukić 6/23/2011 13:18
Najuspješniji ljudi uglavnom se kriju iza pozornice ili su potpuno anonimni, a jedan takav je i Mirza Tetarić, slavuj koji skoro pa nema konkurenciju u igranju svojim vokalnim sposobnostima te uspješni vokalni trener mnogih hrvatskih pjevača.
Rođen je 1978.g. u Banjaluci, gdje je završio srednju glazbenu školu, gitaru i pjevanje kao glavni smjer. Od 1997.godine profesionalno se bavi pjevanjem. Počinje s pjevanjem pratećih vokala svim poznatim hrvatskih zvijezdama (Divas, Josipa Lisac, Nina Badrić, Oliver, Gibonni, Songkillers) s kojima je i uoči nastupa održavao naporne vokalne treninge.
Danas Mirza ima uspješni bend XL s kojima nastupa diljem Hrvatske, a i šire. U razgovoru nam je otkrio dosta pikanterija zanimljivih za sve one koji bi se htjeli baviti pjevanjem jednog dana, a nismo izdržali ne dotaknuti se domaće estrade.
Koga si sve učio pjevati od naših poznatih hrvatskih izvođača?
Prošla ih je hrpa meni kroz ruke, bio sam vokalni supervizor Nini Badrić, CHANTE, Lani Jurčević, Martini Vrbos, Ivani Starčević, Ines Huskić, Goranu Navojcu, Elli Dvornik, Ivi Herceg, Ani Stunić i naravno Simoni Šajn.
Kako izgleda prvi trening pjevanja?
Ono što se događa ljudima koji i znaju pjevati je da ne znaju disati, tako da je to broj jedan što polaznike moram naučiti. Sve počinje jednom tehnikom disanja, što se tiče prakse. Makar uvijek moraš početi s nekim teoretiziranjem. Znalo se dogoditi da je hrpa mojih polaznika išla na satove pjevanje kod nekih profesora koji su ih potpuno krivo učili. Kod takvih slučajeva polazniku moram izbiti te fiks ideje koje su krivo naučili, to traje neko vrijeme i onda krećemo s tehnikom disanja. Kod nekih to učenje traje jedan sat, kod nekih malo duže, pa ih onda učim pravilno upjevavanje. Nakon toga dolazi individualni pristup. Kod nekog treba malo više raditi na dinamici, kod nekog na izričaju, podešavanje čeljusti, ispravljanje pjevanja iz nosa, grla, dijafragme. Ali prva dva sata definitivno posvećujem osnovama disanja.
Koliko je bitan talent?
Talent je megabitan, bez njega ne ide ništa. Masu puta nije nužan samo sluh, sluh je nešto što jako puno ljudi ima, a ne znaju uvijek pjevati ili producirati neki ton. Evo ima jedan interesantan podatak da svaka treća žena ima sluha i zna pjevati, dok isto vrijedi za svakog desetog muškarca. Tako je to pjevanje možda malo više ženska energija, koliko god muški znali dobro pjevati ne mogu tako dobro proizvesti zvuk kao žena, generalno.
Koja je točno razlika između sluha i pjevanja, može li netko tko nema sluha naučiti pjevati?
Pa teško da sad baš netko može naučiti baš pjevati ako nema sluha. Može otići recimo u neki klub i plesati aritmično, ali recimo obratno netko tko ima sluha, može naučiti pjevati i biti još bolji producent, recimo naučiti vrhunski svirat gitaru ili neki instrument. Znači preduvjet je u glazbenoj industriji, ako se želiš baviti tim poslom, da imaš sluha.
Koliko je ritam povezan s pjevanjem?
Poveznica je ogromna, jako puno toga se temelji na ritmu, ako pričamo o modernoj glazbi. Glazba mora biti ritam. Kod najvećih muzičara na svijetu, poput Steviea Wondera i Michaela Jacksona, osjetiš te afričke korijene. Afrika je kolijevka muzike, ritma. Tako da bez ritma stvarno imaš problem. Evo recimo imao sam par primjera, da mi dijete dođe na vokalni trening i lijepo pjeva, čak i tehnika ok, a nema ritma. Tu stvarno nema pomoći. Čak sam zvao i Larisu Lipovac za savjet, može li se taj ritam naučiti, i ona je rekla da ne. To je veliki hendikep. Još nisam našao rješenje kako da pjevaš bez ritma.
Na pitanje ima li netko na našoj estradi tko zna pjevati, a nema ritma Mirza nije mogao nikoga izdvojiti jer svi koji su kod njega prošli treninge, a danas su uspješni , imaju oboje. Ali zato, Mirza je odmah izdvojio vokalne sposobnosti par izvođača koje jako cijeni.
Meni ti je jako teško izdvojiti jako glas, meni je bitan taj cijeli paket, poruka koju netko šalje. Uvijek izdvajam Olivera Dragojevića, koji je postigao to da kad ga čuješ gdje god bio, čuješ more, atmosferu mora i odmah si možeš zamisliti da si negdje na barci, na plaži i to je meni to. Onda recimo Josipa Lisac. Ja se uvijek vraćam na te stare pjesme, ’70-te i ’80-te, tada je bilo puno teže izvesti ono što se danas može. I sami vidite da se od gluhog krmeta može napraviti pjevač. Čak sam nedavno saznao da postoji mikrofon koji na live nastupima mijenjaju falšanje, znači ti pjevaš u totalno krivoj intonaciji i mikrofon ti to promijeni. Tako da se ja uvijek vraćam i izdvajam staru gardu pjevača. Osim Olivera, od muških pjevača Mario Huljev ima super glas, od ženskih vokala Anja Alujević iz mog benda XL mi ima apsolutno sve što cijenim kod pjevača, ona stvarno ima to nešto specifično, njeno ponašanje prati njeno pjevanje.
Što sve mora imati jedan dobar pjevač?
Pa prvo i osnovno, kod bilo koje umjetnosti ne može se ništa lažirati, moraš biti iskren. Naprimjer, ako si ti pjevač koji želi pjevati rock and roll, a nikad nisi bio vani duže od 22 sata i popio pivo, meni je to sumnjivo. Tvoje pjevanje mora biti prožeto životnim iskustvom. Zašto crnci tako dobro izvode svoje pjesme? Oni su na plantažama kad su još bili robovi iz svoje patnje stvarali pjesme, oni nisu fejkirali i zato su kroz generacije dobili taj jedan dobar aspekt izvođača, tu nema nikakvog lažiranja. Pogledajte samo James Browna. Ali opet kada idem po toj logici, meni je Indira iz Colonie zakon. Ne slušam tu muziku ali kada nju vidiš na stage-u vidiš da živi tu svoju muziku. Ona mi je bolja od recimo ”fake” naših izvođača.
Ima li netko od naših izvođača kojeg bi izdvojio kao “fake pjevača”?
Sve što je kao neki projekt je fake, ali to na kraju ispadne dugog vijeka. Iz ovih reality showova zna proizaći projekt, naprimjer Saša, Tin i Kedžo, to je projekt koji je netko izmislio u nekom laboratoriju misleći ovi dečki ok pjevaju, curice će vrištati kad ih vide, idemo mi sad napravit od njih nešto. Drugačije je to vani, i Spice Girls su projekt, ali vani su to ogromni novci, no isto kratkoročnog vijeka. Ne vidim kod nas tu poantu pjevačkog projekta i ne vidim neki cilj. Isto tako projekt mogu biti izvođači koji svakim svojim novim albumom mijenjaju stil, znači malo house, malo rock and roll malo cajke.
Što je za tebe uspjeh?
Za mene uspjeh nije iskakati iz paštete, niti biti na estradi. Ja mislim da najviše i najbolje rade ljudi koji nisu dio estrade, ali su glazbenici. Meni je nešto drugo u životu uspjeh, meni je bitno biti sretan u životu i voljeti posao kojim se baviš, i još ako je to umjetnost, ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Pogledajte tamburaše, to je posao koji je užasno naporan i to su ljudi koji rade posao, ali se opet s druge strane užasno zabavljaju i osjetiš kod njih da se zabavljaju kad sviraju.
Kao najomiljeniji album, Mirza izdvaja Dnevnik jedne ljubavi Josipe Lisac i ono u što on vjeruje je da svaka pjesma ima jednu svoju priču.
Užasno cijenim mogućnost da na albumu svaka pjesma završi rečenicom kojom počinje druga pjesma, znači da su pjesme na albumu poredane tako da iz kojih ispadne neka predivna priča. Znači da cijeli album bude napravljen kao jedna velika umjetnost.
Tvoj trenutni planovi?
Imam predivan bend XL i dosta stvari nam se slažu jedna za drugom. Svaki dan u studiju radimo pjesme. S obzirom da sam ja prilično klupski muzičar, držimo se te klupske svirke. Mislim da si u takvoj atmosferi najbliži publici i to je ono što me najviše zadovoljava. Sad ćemo ići na more i tamo ćemo svirati po eventima, a na jesen svi koji nas žele vidjeti i poslušati moći će to u Zagrebu.
