Autor: Valentina Jarnjak Glavaš 9/6/2011 11:24
Iako ovaj tekst možda ne pripada na ovaj portal jer, kao što svi naši čitatelji znaju, mi se bavimo samo i isključivo Zagrebom, no nakon sinoćnjeg poraza Hrvatske od Grčke u Litvi zamolio sam svog glavnog urednika da napišem jedan tekst jer košarka je sport koji sam zavolio od malih nogu.
Dopustio mi je i hvala mu na tome, ali dosta o glavnom uredniku i meni, ‘ajmo malo o našoj košarci.
Nevjerojatan niz neuspjeha
Europsko prvenstvo u Ateni 1995. godine bilo je posljednje natjecanje naših košarkaša na kojem smo osvojili medalju, bila je brončana, a ironije radi, bili smo nezadovoljni jer smo tada bili naviknuti na zlata i srebra. Bili smo momčad koja je s Dream Teamom igrala finale Olimpijskih igara, momčad koja je imala najboljeg igrača kojeg je Europa dala, tragično preminulog Dražena Petrovića, imali smo i Tonija Kukoča, čovjeka s tri NBA prstena, imali smo i Dinu Rađu, nekad igrača Boston Celticsa…danas nemamo niti jednog NBA igrača.
Košarka nam je u Litvi dotakla samo dno. Nikad lošiji, nikad gori, nikad bezidejniji i nikad lošiji plasman. Pa, ljudi moji, mi nismo prošli prvi krug, a jedna Finska je prošla. I što onda reći? Je li uopće postoje riječi za opisati takvo što?
U Španjolskoj 1997. godine smo završili na devetom mjestu, u Francuskoj dvije godine kasnije nas je uništio Hrvat u dresu Njemačke, Dražen Tomić, i ispali smo u drugom krugu.
Onda je došla Turska 2001. godine i četvrtfinale protiv domaćina i nevjerojatno izgubljena utakmica. Do kraja utakmice ostalo je 13 minuta, a mi smo imali prednost od 19 poena i izgubili utakmicu. Turkouglu i Kutlay su nas u tih 13 minuta izbombardirali tricama i kući smo se vratili pognute glave.
U Švedskoj 2003. slobodna bacanja su nas koštala ispadanja. Niti jednu utakmicu nismo izgubili više od četiri razlike. Unatoč omjeru 1-3 koš razlika nam je bila u plusu, ali Rusija nas je zaustavila i ponovno smo se vratili kući pognute glave.
Potom prvenstvo u Srbiji i Crnoj gori i vjerojatno najnepravedniji poraz u povijesti košarke. Hrvatska je Španjolsku držala u šahu, ali sudac Lamonica nam nije dozvolio da pobijedimo. Bila je to otvorena krađa na očigled cijelog košarkaškog svijeta.
Ništa bolje nismo prošli ni u Španjolskoj 2007. gdje nas je zaustavila Litva s dva poena razlike, a i Slovenije dvije godine kasnije bila bolja, a i tu smo utakmicu izgubili u završnici iako smo imali i 15 koševa prednosti.
Uz sva ova Europska prvenstva dogodio nam se i poraz u četvrtfinalu na olimpijadi, kao i na SP u Turskoj.
Klubovi pred raspadanjem
Kad je sve počelo?
Zanimljivo, ali dolaskom Danka Radića u hrvatsku košarku taj naš, nekad sport kojim smo se dičili i sport kojeg je svijet učio od nas i Amerikanaca, je počeo propadati. I nije se samo reprezentacija počela raspadati, nego i klubovi.
Tako smo nedavno imali Cibonu koja je bila pred gašenjem, Splita više nema nigdje, a pazite, pričamo o klubovima koji skupa imaju pet naslova prvaka Europe i u kojem su igrale najveće ‘face’ europske pa i svjetske košarke. Šibenka se ugasila i više ne postoji, a Zadar jedva preživljava.
Nema odgovornosti
To je danas slika naše košarke. Reprezentacija na dnu, klubovi u minusima, a čovjek na čelu saveza ne odgovara nikome. Zašto je tomu tako? Zar netko ne bi trebao odgovarati za ovo što se događa u našoj košarci? Zar ne bi bilo ljudski nakon svega reći – odlazim?
Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji pojam odgovornosti, ni u košarci, ni u drugim segmentima društva.
Imam jedno pitanje za Danka Radića. Zašto je Joke Vranković postavljen za izbornika reprezentacije?
Ja ne znam zašto, ali reprezentacija nije tu da se na njoj uči nego da u reprezentaciju dođeš kao gotov trener. Joke je trener za klub i neka radi u Ciboni, čak je imao šansu ući u finale PH s jednom prosječnom momčadi Cibone koja je grcala u dugovima.
Ali reprezentacija? Uz svo dužno poštovanje prema Josipu Vrankoviću on s ovom reprezentacijom na velikim natjecanjima, kakvo je EP i SP, ima omjer 4-7. Na prvi pogled omjer možda i nije loš, ali pobjede su upisane protiv Irana, Tunisa, Crne Gore i Finske, a porazi protiv SAD-a, Brazila, Slovenije, Makedonije, BiH i Grčke. Zbrojimo dva i dva i dobili smo sve.
Samo hoću svoj sport natrag
U košarci se nešto mora promijeniti, a ja nisam taj koji o tome treba odlučivati. Sjednimo svi za stol i odlučimo što je najbolje za nas jer ovako dalje ne ide.
Kao što jedan moj poznanik reče: ”Samo hoću svoj sport natrag”.
I mi isto.
