Autor:: Josip Kregar 1/11/2010 13:05
Pobijedio je Ivo Josipović. Uvjerljivo. S velikom razlikom. Takvu pobjedu nisam očekivao. Na strani njegovog protivnika angažirale su se vjerske zajednice, župnici i muftije. Predizborni stožer smjestio je Josipovićev protivnik u raskošan prostor najveće regionalne kompanije.
Na strani Bandića bili su gradski funkcionari, a prema potrebi i sredstva grada. Na strani Ivinog protivnika bili su dragovoljci i njihove udruge. Na strani Josipovića bili su novinari i komentatori, a na strani Bandića mediji, plaćeni oglasi i novinari. Protiv Josipovića bio je izborni zakon koji građanima susjedne zemlje omogućava da odluče izbore. Protiv njega bili su salonski intelektualci, za koje nije dovoljno odlučan i građevinski poduzetnici za koje je bio previše opasan. Protiv njega bili su novi poduzetnici – kriminalci, jer tko zna što skriva parola: pravda i pravna država?! Protiv njega su bili politički analitičari i prigodni komentatori jer je previše fin i uglađen i ne može takav biti političar.
A što mu se tek govorilo. Ispadalo je da je tajkun koji zarađuje na pjevačima. Koliko stanova ima, i kakve su mu sve dionice pripale? Ispadalo je da jedino zna igrati stolni nogomet, skladati modernu glazbu, a da ne zna za strah od boga i da nije vjernik. Ne radi već piše knjige i članke. Pa još pri tome, takav nepouzdan, vrijeđa obitelj i svetost braka. Možda prima mito, jer zaboga on je profesor, a jedva je izbjegao da mu se ne prišije i kakva seksualna afera. I to sve još on radi daljinski upravljan od svoje stranke i Zorana Milanovića. Ispadalo je da ni sadašnji predsjednik ne smije ništa reći o neskladu između legalno prijavljenih i potrošenih sredstava, i da ne smije imati svoje mišljenje o kandidatima. Jest da je Josipović, a ne Bandić, pregovarao o oslobođenju logoraša srpskih logora, ali je kriv što ih nije spomenuo u tužbi. Kao da je on tužio Srbiju a ne vlada.
Nakon svega toga nije pobijedio kandidat nego narod, obični glasači, čiju su inteligenciju i prosječnog čovjeka, podcijenili skupo plaćeni PR savjetnici. Zar su mislili da će slika Bandića s velikim raspelom biti znak da nije komunista, već vjernik? Zar su mislili da će čovjeka koji nije radio ništa drugo već bio političar, moći prikazati kao borca protiv „partitokracije“? Jednostavno, prepustili su se rutinskim shemama pobjeda na izborima u Hrvatskoj: red domoljublja, nešto spletki, nešto glasina, priča o tome da je kandidat komunjara. Usput: niti SK nije nikada imao članova koliko je Josipović dobio glasova. Malo posmrtne pripomoći i malo sumnjivih kredita, par odmjerenih i naručenih članaka, malo ismijavanja intelektualizma („kuhana nožica“) i seljačkih mudrosti. Pa sve to je Bandić trenirao s Skupštinom grada, odgovarajući na ozbiljna pitanja narodnim poslovicama, poštapalicama. I djelovalo je dok je imao sklonu publiku i naručeni pljesak. Kako je deplasirano izgledao njegov poklon jeftinijeg parkinga!? Nije shvatio da nije kao prije, da više nije moćan čovjek stranke, proračuna i šef organizacije. Nije shvatio da Zagreb nije par građevinskih poduzetnika, nogometnih mešetara i da nije parking zona. Kako imati u srcu i socijaldemokraciju, i iskrenu vjeru i prijatelje investicija i kapitala? I za veliko srce to je prevelika gužva.
U novim okolnostima je sve izgledalo oholo i pretjerano. Majmuniranje radi kupnje svakog, baš svakog glasa. A onaj tko hoće pridobiti sve i svakog postaje osoba bez karaktera i identiteta, bez prepoznatljivosti. Zato nije čudo da je Josipović pobijedio, jer na svoju stranu dobio je narod kojeg su do sada uspješno varali takvim starim trikovima. Bandić spominje mržnju i brojne neprijatelje. Ne spominje svoje prijatelje koji mu ne služe baš na čast i odnose mu glasove. Narodu je bilo dosta i previše. Dobio je Ivo na svoju stranu narod koji je sumnjičav prema skupim kampanjama, jurnjavom Hrvatskom i Hercegovinom, poklonjenim loptama i donacijama lokalnim moćnicima. Prosječan čovjek nije bio zadivljen velikim oglasima i podrškom javnih ličnosti ovisnih o gradskom proračunu.
Pobijedio je Josipović. A tko je izgubio? I zašto? Nisu izgubili Bandićevi glasači. Izgubili su njegovi donatori. Crkva je izgubila dio ugleda institucije iznad politike. Izgubili su vrhovi udruga koji su podršku davali lako, kao što su i primali ulagivanja i darove. Izgubili su njegovi klijenti i kumovi, pomagači kojima je bio drag jer je dijelio poslove i javna sredstva. Izgubili su oni koji su proricali njegov trijumf.
Milan Bandić nije izgubio zato što je radio nešto krivo. On istina, loše govori i ne gleda ravno u oči, ali to ne rade ni mnogi drugi političari. Izgubio je, jer je političar koji, nenadano i neuvjerljivo, to poriče. On je samo, i to djelomično, pokazao svoju narav i sposobnosti. Intelektualno prosječan, a moralno problematičan, tim prije što se kune u vrijednosti u koje vjeruje kada mu to koristi. No sa moćnom snagom grupa koje stoje iza njega, nije ovo njegov kraj.
Jedino sada ga neće gledati kao jednog od nas. To je prestao biti kada je stavio skupi prsten s briljantom na prst i od onda kada nosi skupi sat. Jednostavno, narod ga je pročitao. Nije izgubio radi toga što ga narod mrzi. Izgubio je radi toga što je napredovao iznad svojih mogućnosti. Nisu protiv njega bile institucije pravne države. Štoviše! Samo je zaboravio da mu sada suparnici nisu lokalni takmaci koji će trpjeti njegove zloporabe položaja gradonačelnika, razlike između prijavljenih i potrošenih sredstava, utjecaj na medije. Uostalom on je zadnji koji se može u izborima žaliti na institucije (USKOK, HRT, DIP). To je više najava njegove daljnje kampanje, neutažive ambicije, jer sada zaslužuje sućut a ne mržnju.
Pobijedio je Josipović. Ali nije pobijedio Bandića, već postao simbol pobjede protiv zatucanosti, obijesti, oholosti, neznanja, vođa koji čine čuda i prodaju magle. Nekakvih ljudi koji od neznanja čine vrlinu, koji jurcanje smatraju radom i slikaju se na plakatu kao da hodaju po vodi kao Isus, ali u skupom odjelu i cipelama. I u tome je dobivena tek jedna mala bitka, jer treba učiniti narod zainteresiranim i odgovornim za politiku, napustiti metode plašenja i stvaranja neprijatelja, prestati s herojskim retorikama. U takvom ratu na pravoj strani napretka mora biti skroman i pristojan, odmjeren, učen i mudar čovjek.
