3/2/2013 10:05
Kuda ide ovaj svijet kad je čak i Glavni zagrebački kolodvor zatvoren? Ma šalim se, drago mi je da se nešto radi, ali zlobnici bi rekli da ni vlakovi više ne žele stati u Zagrebu.
Glavni kolodvor dobiva novi sustav signalno – sigurnosnih uređaja, a cijena? Ma mačji kašalj, samo 12 milijuna eura. Da vam se zavrti u glavi! Dobro je znati da većina novca ipak dolazi iz Europske unije, a lijepo je vidjeti i najave ZET-a kako će se pobrinuti da putnici nesmetano dolaze na svoja odredišta. Tako će Zagrebom do 10. ožujka voziti tramvaj broj 10. Onaj davno ukinuti broj, baš kao i tramvaj broj 16 koji više ne prometuje zagrebačkim prugama.
Baš me zanima koliko je vas primijetilo da je krajem prošle godine s križanja Maksimirske ceste i Svetica nestao kip Bacača diska. Doduše, nitko ga nije ukrao već je uklonjen zbog potrebe restauracije, a ovih dana i taj poznati kip je vraćen Zagrepčanima. Tko zna koliko još tako poznatih zagrebačkih stvari “nestane”, a da mi, zaokupljeni svojom svakodnevicom, niti ne primijetimo.
Znači li to da gubimo osjećaj pripadnosti u ovome gradu? Znači li to da smo postali samo slučajni prolaznici kraj znamenitosti, spomenika kulturne baštine, parkova i svega onoga što nam Zagreb čini prepoznatljivim? Je li moguće da se jednog dana probudimo i shvatimo da Zagreb kakvim ga mi znamo više ne postoji?
Netko će reći da je za sve to kriva gradska vlast, tko god joj bio na čelu. Ali na kraju krajeva, ovaj grad nije satkan od političara, satkan je od nas malih građana. Ovaj grad jutrom se budi kad prvi radnici kreću na posao, djeca u školu, roditelji s mališanima u vrtić. Zagreb živne svakoga dana oko podne, baš kada čujemo Grički top, kada suncem okupane terase vrve ljudima na pauzi za kavu, a ponovno tone u san kad se pale svijetla po kućama, a promet biva sve rjeđi.
No, kad smo kod Gričkog topa, svi znamo da će pucanj odjeknuti točno u podne, a koliko bi nas shvatilo da tog pucnja nestane? Zanima me jesmo li zbog užurbanog života kakvog vodimo počeli stvari uzimati zdravo za gotovo, pritom niti ne primijetivši da one, jedna za drugom polako nestaju. Nitko nije za to kriv spram nas samih. Ne možemo optužiti lijeve ili desne za gubitak privrženosti prema našem gradu i ne možemo od tih istih očekivati da ljubav prema Zagrebu ponovno probude u nama.
Grad u kojem živimo treba voljeti i poštovati, treba ga cijeniti usprkos svim manama i zbog svih vrlina. Štošta nam Zagreb pruža, i umjesto da smo stalno nezadovoljni i nesretni, možda da se osvrnemo i postanemo svjesni da živimo u gradu čija povijest datira još iz 1094. godine, u gradu koji u svom središtu ima niz od osam parkova, koji ima brojne muzeje i kazališta, pruža našoj djeci izbor osnovnih i srednjih škola, i najveće sveučilište.
No ono najbitnije, živimo u gradu koji nam pruža dom, sigurnost, ljubav, obitelj, prijatelje i uspomene. Uspomene na Zagreb kakvog smo znali nekada i kakvog ga želimo ostaviti svojoj djeci. Da i oni kroz svoj život mogu gledati jutarnje buđenje ovog grada, podnevnu vrevu i večernju tišinu, prazne ulice i pruge, znajući da je nekada ovdje prometovao tramvaj broj deset.