Autor: Silva Žele 7/30/2015 13:38
Za portal Zagrebancija.com piše Silva Žele, prof. socijalna pedagoginja, rođena u Zagrebu prije 33 godine, SDP-ova gradska zastupnica iz Dubrave.
Ovih dana se mnogo polemiziralo treba li Grad kupovati udžbenike za osnovnu i srednju školu, te treba li ih nabavljati svima ili samo potrebitima. Kada bi Grad „poslovao s dobiti“, svi bismo se, ne sumnjam, složili s dobrom investicijom u obrazovanje djece i mladih te jednaku dostupnost obrazovanja za sve građane i građanke Zagreba. S druge strane, uz ograničen proračun, izvjestan deficit i konstantno smanjenje prihoda, neophodno je, a i društveno odgovorno, propitivati potrebu određenih socijalnih mjera i način njihova provođenja te evaluirati njihove učinke.
SDP se zalaže za osiguravanje udžbenika svoj djeci. Znanje mora biti jednako dostupno svima i djecu ne treba diskriminirati po osnovi primanja njihovih roditelja, ali uz mjere povrata udžbenika i nasljeđivanja, ova bi mjera, uz jednaku učinkovitost, postala mnogo racionalnija. Uz to, mlade bi se učilo odgovornom društvenom ponašanju, čuvanju imovine, recikliranju i ponovnoj uporabi, zaštiti okoliša te potrebi odgovornog upravljanja svojom i tuđom imovinom. Jer, jednog dana ta će djeca upravljati ovim Gradom, kao i svojim osobnim kućnim „proračunom“. Nije li puno važnija životna lekcija odgovornog upravljanja novcem i imovinom, od užitka zamatanja novih knjiga ili tradicionalnog trganja knjiga na kraju školske godine? Jesmo li im dužni objasniti da i drugi građani zaslužuju imati vodu, kanalizaciju, plin ili asfaltiranu cestu, da nam nedostaje dječjih vrtića, kulturnih institucija ili sportskih sadržaja te da nam je potrebna obnova škola i domova zdravlja, modernizacija društva? Smatram da jesmo, dužni smo ih tako odgajati i dužni smo tako razmišljati o gradskom proračunu, o novcima građanki i građana Grada Zagreba.
Jednako tako mogu se propitivati i unaprijediti i druge aktualne socijalne mjere.
Pomoć za opremu novorođenčeta za prvo dijete iznosi 1.800 kuna, a za drugo dijete 3.600 kuna. Iznos je raspoređen u dvije, odnosno četiri rate, a posljednju ratu obitelj primi kada dijete navrši godinu, odnosno dvije godine. Time to prestaje biti pomoć za opremu novorođenčeta, gubi svoju stvarnu svrhu i pretvara se u dobrodošao „džeparac“. S druge strane, za treće i svako sljedeće dijete, kada obitelj već posjedu većinu opreme za djece, ali se povećavaju drugi izdatci, pomoć raste na 54.000 kuna što je čak 30 puta više nego pomoć za prvo dijete, a dodjeljuje se kroz 6 godina. Može li se pomoć za opremu novorođenčeta odvojiti od pomoći potrebitim obiteljima s više djece, ostaje za razmišljanje. Osobno, u ovim mjerama vidim potrebu i mogućnosti za unaprijeđenje sustava, za što je preduvjet propitivanje ciljeva mjera. Da se pronatalitetnom politikom potakne obitelji na treće dijete, potrebna im je strukturna i funkcionalna pomoć u odgoju prva dva djeteta, kako pravovremena i dostatna pomoć za opremu novorođenog djeteta, tako i ostali gradski servisi, poput dovoljnog broja dječjih vrtića i njihove prilagođenosti današnjim trendovima rada i tržišta te uklanjanja diskriminatornog uvjeta zaposlenosti oba roditelja. Među tim eliminacijskim uvjetima, Zagreb ne prepoznaje potrebu roditelja da traže posao ili da budu u mogućnosti početi raditi kada ga nađu, kao ni individualne segmente u slučaju bolesti roditelja i nesposobnosti za potpunu, samostalnu cjelodnevnu skrb o djetetu dok drugi roditelj radi.
Također, djeca s teškoćama u razvoju primaju se u tek nekoliko dječjih vrtića, te se niti u novijim dječjim vrtićima, građenim prema potrebnim standardima, ne uvode prilagođeni programi. Osim što to roditeljima predstavlja dodatne organizacijske probleme i prostorne prepreke (osobito ako nemaju automobil), za djecu to predstavlja dodatnu separaciju od prirodne okoline, svojih vršnjaka i susjeda te budućih školskih prijatelja i otežava daljnju integraciju i stvaranje socijalne mreže. Jednaki je problem s prilagodbom osnovnih škola te dostupnosti srednjoškolskog obrazovanja. Izgradile su se rampe na ulazima škola bez osiguranog pristupa unutrašnjosti škole, katovima ili sanitarnom čvoru, što, uz ovisnost djeteta o tuđoj pomoći, predstavlja i trajne organizacijske probleme školama. Taj problem posebno je izražen kod slučajeva privremenih lomova, invaliditeta ili smanjene mobilnosti, što nije rijetkost kod djece i mladih, a onemogućava i zapošljavanje osoba s invaliditetom u tim institucijama.
Ovdje sam samo dotakla, zagrebla po površini, socijalne mjere usmjerene na djecu i mlade, ali već je iz ovog presjeka jasno vidljiva potreba strukturnih reformi socijalnog sustava Grada Zagreba, strateškog planiranja, propitivanja ciljeva te učinkovitije i snažnije suradnje svih dionika u sustavu upravljanja Gradom, kako bi te mjere, osim najugroženijima, poboljšale kvalitetu života svim građankama i građanima našeg Zagreba te im predstavljale potporu i u kratkotrajnim i prolaznim razdobljima potrebe za pomoći, koja svi imamo, a teško ih prolazimo sami.
