Autor:: Josip Kregar 11/29/2010 16:00
Velika je sposobnost ljudi kad se radi o selektivnom pamćenju. Sjećamo se sjajno i do detalja nekih dobrih stvari iz naše prošlosti, što smo stariji to se više sjećamo nevažnih stvari. Potiskujemo iz svijesti zgode u kojima osjećamo nelagodu, grižnju savjesti ili posramljenost. Od toga je Sigmund Freud napravio teoriju, s političari profit i profesiju.
U utorak će se u Skupštini grada Zagreba, raspravljati i vjerojatno usvojiti novi proračun. Inače o proračuna, pa nedavno je usvojen državni u Saboru, nema naročito bitne rasprave. Administracija i izvršna vlast stvorile su osnovne konture stavaka i u proračun ugradile svoju ekonomsku politiku, te zastupnicima ostaje lobirati za kakvu cestu, vrtić, bolnicu, malo svojim biračima pokazati da i oni imaju neku moć.
Ipak se izvršna vlast uvijek pribojava rasprava i glasovanja o proračunu. Ne radi verbalnih kritika, teških riječi i neumoljive potrebe usklađenih stavaka, ne radi riječi već radi glasovanja. Neusvajanje proračuna znači nepovjerenje vladi, ona daje ostavku, raspisuju se novi izbori i traži nova predstavnička većina.
To je smisao ideje o podjeli vlasti, ideje da svako krilo vlasti ima načina i sredstava ograničiti samovolju one druge. Montesquieova ideja da je sloboda ”izgubljena kada se zakonodavna, izvršna i sudska vlast nađu u jednoj ruci” postala je ustavno načelo demokracija. I našeg, hrvatskog Ustava.
Ipak se izvršna vlast uvijek pribojava rasprava i glasovanja o proračunu. Ne radi verbalnih kritika, teških riječi i neumoljive potrebe usklađenih stavaka, ne radi riječi već radi glasovanja. Neusvajanje proračuna znači nepovjerenje vladi, ona daje ostavku, raspisuju se novi izbori i traži nova predstavnička većina. To je smisao ideje o podjeli vlasti, ideje da svako krilo vlasti ima načina i sredstava ograničiti samovolju one druge.
No tako nije u Zagrebu. Nema straha ni odgovornosti. Da Gradska skupština ne prihvati proračun ona bi se raspustila, a gradonačelnik bi komotno čekao nove izbore. Smijeniti gradonačelnika referendumom nije samo financijski skupo već zahtjeva vrijeme, ponovne izbore, političku mobilizaciju… Pred ljeto, pa nije se valjda zaboravilo, skupština je tražila ostavku gradonačelnika radi Varšavske. HNS je najavio potpisivanje peticije za referendum. Izmijenjena su ustavna pravila o referendumu, očekivala se promjena zakona koja bi povratila poremećenu ravnotežu odgovornosti i vlasti na lokalnoj razini. Ne bi volio da to zaboravi, zahtjev je bio skoro jednoglasno podržan.
No baš pitanje proračuna otkriva pravu prirodu vlasti u Zagrebu. Slavko Kojić, Bandićeva desna ruka za financije, to je lijepo formulirao u jednoj od prethodnih rasprava. Rekao je da je proračun rastao desetak posto godišnje, puno desetljeće, daleko iznad potreba i mogućnosti, jer eto bila su dobra vremena. Moglo se trošiti, ali se nije trebalo, štoviše nije se smjelo. Štoviše, trošilo se i na dug, krediti se nisu koristili za važne svrhe već na trenutne koristi. Tko će ih vratiti nije se mislilo. Politiku grada i politiku trošenja određivao je Milan Bandić, gradonačelnik, šef SDP, osoba koja je kontrolirala i većinu u Skupštini. Zagreb je pretvoren u polje osobnog nadmetanja za uspjehom, popularnošću i željom dokazivanja i izazova. Zagreb je dobio prvorazredno skijaško natjecanje, glamuroznu priredbu, ali su građani izgubili žičaru.
Zagreb je dobio veliki pročistač, kojeg gradi država i naplaćuje stranac, a Zagrepčani su dobili račune za vodu. Što su Čačićevi stanovi, Bandićevih će biti više! Tramvaji su bili stari ali su vozili, lijepi i novi češće se kvare, grad ih je natrag prodao bankama i uzeo na leasing. Dobar posao za banke. Dužničko ropstvo ZET-u. Dinamo, rukometno prvenstvo, šatre i priredbe trebali su dati dojam Zagreba kao grada u kojem se svašta događa, no ankete su ga proglasile dosadnim. Kruha i igara bila je politička parola izgrađena na obilju proračunskog novca.
Ideja da grad čine arene i prodajni centri, da je industrija nepotrebna i da će Zagreb živjeti od izgradnje stanova, banaka i prodaje uništila je glavne gospodarske adute Zagreba. Politička ekonomija populizma, težnja vanjskom sjaju i ceremonijalnim uspjesima, ima svoju skupu cijenu. Oduzima se od budućnosti, preziru se ekonomski zakoni (koliko košta, tko plaća, tko će vratiti) a svaki prigovor smatra se dokazom zavisti prema uspjehu. U političkoj ekonomiji populizma ne smije se pitati za račune i troškove.
No ne radi se o psihologiji, mada patološka želja za obožavanjem i ljubavlju priliči svakom velikom vođi, već se radi o stvorenom političkom sustavu bez oporbe i kritike, bez odgovornosti i opoziva. Stvara se politički sloj ovisnika o proračunskim sredstvima, megalomanskim investicijama, velikim obećanjima i ”hrabrim” vizijama prometa, pomoćima i dotacijama u obliku milosti (udruge, DVD).
Nije bilo granica invenciji- Stvoren je i sustav mjesne samouprave s par tisuća izabranih zastupnika koji ne i odlučuju o ničem važnom, nemaju sredstva, već servilno mole gradonačelnika za razumijevanje. Uredi i njihovi pročelnici funkcioniraju onda kao dio dvora a krugovi klijentilističke kamarile šire se prema poslovnim interesima- Mi nismo imali proračun (nije tu bilo računa ni plana!) već kasu iz koje se grabilo, a kad nije bio sredstava koristila se je kasa i zaduženje holdinga i računovodstvena alkemija (tramvaji, zemljišta. U ovom smislu nismo mi imali gradonačelnika već šefa grada.
Na obilju novca cvjetala je i klimava administracija. Zagreb još uvijek ima sjajnu upravnu elitu i stručnjake, no znanje i odgovornost nisu bile poželjne osobine. Niti za zapošljavanje (niti za buduće otpuštanje) niti za napredovanje, niti za utjecaj. Pročelnici (ne svi!) se hvale da su dugogodišnji osobni prijatelji i Milanovi štovatelji, možda ne shvaćajući da se treba hvaliti svojim obrazovanjem, iskustvom ili odgovornošću. Zakoni su smetnja, a pravila se rastežu poput gume.
Sloj poduzetnika koji su u milosti grada, koji jednostavno dobivaju dozvole, koji ne plaćaju obveze gradu (uz sve službe i odvjetnike , grad je dozvolio da u zastaru padne 2.200.000.000,00- četvrtina godišnjeg prihoda!!), koji namještaju natječaje i koji dolaze s idejama na što da se troši. Na prividnom obilju novca pojačali su se i apetiti prema unovčenju moći i položaja, jednostavnoj korupciji ili složenim kombinacijama pretvaranja javne imovine u privatni dobitak. U tome puštale su se maglene zavjese o ugledu grada, domovini i vjeri, a ispod te koprene odvijali su se poslovi na rubu zakona (s koje strane rube?).
Kad na sve ovo navalite i želju za neprestanim izbornim kampanjama, licitaciju obećanjima, bučno obećavanje bez pokrića, besramnu zloporabu funkcije za osobnu promidžbu, sve veći i nezajažljivi apetit prema vlasti, slom se nije mogao izbjeći- Za kampanju, i izravno u novcu, i indirektno u obećanjima potpuno se pretjeralo. Sve je otišlo dovraga, nisu se više održavala obećanja ni podmirivali dugovi.
Radi svega toga, no najviše pod teretom grube činjenice da prihodi kopne, u krizi nije proračun već model upravljanja. Neće biti ni šefa ni vođe, ostali su dugovi. Zato, usvojila ili ne Skupština proračun, kupljeno je samo malo vremena, jer su pravi uzroci problema u politici, izbornim kalkulacijama, dogovorima iza scene i paktovima. Poboljšanja nema bez odgovornosti – Svi koji smišljaju trikove da odgovornosti ne bude, da se referendum o opozivu ne održi, u krivu su. Gradski proračun pogreška je politike, pogreška konstrukcije zakona o lokalnoj samoupravi, poremećaja u ravnoteži moći skupštinske i izvršne vlasti.