U naselju u kojem je smješteno osamdesetak kontejnera život teče normalno, iako je to sve samo ne normalan život. U dvadesetak kvadratnih metara smjestili su svoj cijeli život, odnosno, sve ono što su mogli spasiti iz svojih razrušenih stanova i kuća. Neki kontejneri imaju kuhinje, drugima je jedina opcija koristiti onu zajedničku.
Povremeno ih obilaze političari, ali, kako kažu, slikaju se, prošeću, sjednu u svoje automobile i odu. Žale se da ih ne pitaju ni kako su ni kako žive, nedostaje li im što. Najviše im, jasno, nedostaje njihov dom. O obnovi slušaju u medijima, pa su i danas pratili obraćanje ministra Paladine i njegov plan ubrzanja obnove. Razočarani su i gube nadu.
Čuli su, tako, da je ministar rekao da će im se do kraja godine ponuditi mogućnost selidbe u zamjenski smještaj. Iako se tome nadaju, imaju puno pitanja. Ne znaju je li to privremeno rješenje i koliko bi dugo u takvom smještaju mogli ostati. Ali, ako to bude u Petrinji, pristali bi. Sve je, ipak, bolje od života u kontejneru. Neki su od njih i okončali živote ovdje, drugi su se, kažu, razboljeli jer se teško nose sa situacijom, prenosi N1.