U naselju u kojem je smješteno osamdesetak kontejnera život teče normalno, iako je to sve samo ne normalan život. U dvadesetak kvadratnih metara smjestili su svoj cijeli život, odnosno, sve ono što su mogli spasiti iz svojih razrušenih stanova i kuća. Neki kontejneri imaju kuhinje, drugima je jedina opcija koristiti onu zajedničku.
Povremeno ih obilaze političari, ali, kako kažu, slikaju se, prošeću, sjednu u svoje automobile i odu. Žale se da ih ne pitaju ni kako su ni kako žive, nedostaje li im što. Najviše im, jasno, nedostaje njihov dom. O obnovi slušaju u medijima, pa su i danas pratili obraćanje ministra Paladine i njegov plan ubrzanja obnove. Razočarani su i gube nadu.
“Nema šanse da se nešto napravi. Nas ne posjećuje nitko. Uvjeti života su ovdje nikakvi, odnosno imamo krov nad glavom, što ja znam, nekakvo grijanje, sve to skupa, ali nemamo svoga duševnog mira”, kaže Nenad Carević.
Čuli su, tako, da je ministar rekao da će im se do kraja godine ponuditi mogućnost selidbe u zamjenski smještaj. Iako se tome nadaju, imaju puno pitanja. Ne znaju je li to privremeno rješenje i koliko bi dugo u takvom smještaju mogli ostati. Ali, ako to bude u Petrinji, pristali bi. Sve je, ipak, bolje od života u kontejneru. Neki su od njih i okončali živote ovdje, drugi su se, kažu, razboljeli jer se teško nose sa situacijom, prenosi N1.
