Autor: Ana Kranjčić 6/8/2012 11:30
Nikada nisam bila adrenalinski nastrojen tip osobe koji voli skokove s padobranom, avione, rakete i slične aktivnosti koje imaju veze s nebom. Jedino na što sam obraćala pažnju i što sam voljela na nebu su sunce, zvijezde te, tu i tamo, koja duga poslije kiše.
Ali samo ako su joj boje bile ultra jake. Međutim, dogodio se dan kada sam se zapitala zašto nisam odabrala profesiju pilota, odnosno pilotkinje za svoje životno zanimanje. Ili barem stjuardese. Bio je to moj prvi let avionom. Da se razumijemo, riječ je o Cessni, ali iz moje perspektive, radilo se o nečem puno većem.
Toga dana je moj predivni, veličanstveni, rodni grad bio ispod mene nekoliko stotina metara. Gledajući ga tako malenog, a opet tako velikog, spoznala sam svu onu njegovu ljepotu iz dviju perspektiva, zračne i emotivne.
Početna stanica bila je sportski aerodrom Lučko. Predivan dan, još k tome praznik. Nema veze što je to za mene trebao biti najnormalniji radni dan, ipak je po nečemu bio poseban.
Ulazeći u mini avion, u koji stanu tri osobe plus pilot, počela me hvatati panika jer mi nije bilo jasno kako ćemo se svi ugurati u tako skučeni prostor. Za boga miloga, pa samo pilot je veličine dva čovjeka, prototip Vin Diesela, s odličnim smislom za humor, moram napomenuti. Smjestila sam se važno na prednje sjedalo misleći da ću bolje vidjeti ono što me okružuje, a još dvije sretnice smjestile su se iza mene.
Sljedeća i posljednja karika bio je glavni glumac. Pilot, koji je bio ujedno i svojevrstan psihijatar svojim putnicama, mrmljao je u bubicu na polurazumljivom engleskom, komunicirajući stručnim terminima s nekim izvana, istovremeno smirujući vrištanje i hihotanje triju djevojaka. Sebi sam pridodala svojevrsnu, zamišljenu ulogu kopilota s obzirom da su neke komande bile i na mojoj strani.
Udobno smještena, zavezana pojasom, gledajući njegove prste kako stišću milijun gumbića dok mi je srce tuklo sto na sat, lagano smo krenuli. Zalet aviona trajao je čitavu vječnost. Kada nešto željno iščekujete, sekunde zaista prolaze kao sati. I tako se mi vozimo livadom, razgledavam šikaru s jedne strane, s druge strane mi prolazi aerodrom. Odjednom dizanje, lagano i neprimjetno. A onda su kućice postajale sve manje i manje, a Zagreb sve vidljiviji. Smijeh i čuđenje. I divljenje. Moj Zagreb mi je doslovno na dlanu.
“Gdje živiš?”, pita me glavni glumac. Nisam se ni snašla, već smo krenuli prema mom kvartu. Moja zgrada, moj park, mašem mami koja se vjerojatno doma moli da mi se ništa ne dogodi s obzirom da nije bila pretjerano oduševljena mojom izjavom kako ću toga dana poletjeti.
Gledam sve te objekte koje sam doživljavala tako velikima, veličanstvena jarunska jezera iznad kojih smo prošli za svega par sekundi, rijeka Sava koja izgleda poput kakvog bezopasnog potočića, Sljeme s kojim smo prkosili oblacima… Ne zato što sam odrasla u njemu, ne zato što je moj rodni grad i ne zato što i dalje živim u njemu, ali Zagreb zaista blista.
Ugodno i mirno razgledavanje prekinula je ideja našeg “kapetana” da isprobamo male akrobacije. Iako nas je upozorio da je to, što namjerava učiniti, posve bezopasno i nimalo strašno, nije mi bilo svejedno. Naime, malena i neznatna akrobacija za profesionalce u obliku okomito postavljenog aviona je iz mene, amatera, izvukla najgore moguće krikove za koje nisam bila ni svjesna da postoje i koje zasigurno ne želite čuti. A kad su se počeli mješati s histeričnim ženskim smijehom, čudilo me što pilot nije iskočio iz aviona od muke. Bilo mi je dovoljno kad me pitao znam li neki drugi samoglasnik osim slova “A”.
Unatoč tome što su njegove uši bile zaštićene slušalicama, čuo me itekako dobro. Ali čovjek je valjda navik’o! Žao mi je samo djevojaka koje su sjedile iza mene. Sorry, curke! Toliku frekvenciju malo tko može izdržati. Iskreno, jedini strah koji me pratio je bio taj da bi mi se vrata mogla otvoriti. I to baš u trenutku kad se avion naginje. I to baš na mojoj strani. I to baš na mom letu.
U svakom slučaju, osjećaj je neprocjenjiv. Strah, smijeh, adrenalin, sreća, zadivljenost, sloboda… Sloboda, koja je trajala svega desetak minuta, bila je sasvim dovoljna da shvatim kako se najbolje stvari u životu događaju sasvim slučajno. I bez prisile.
Ukoliko želite doživjeti potpunu euforiju i vidjeti pravi show, postanite dio zrakoplovnog spektakla. Ulaz je 20 kuna, a imat ćete priliku osvojiti vrijedne nagrada, a jedna od njih je i let iznad Zagreba.
