Autor:: Jurica KÖRBLER/pomoćnik glavnog urednika Vjesnika 9/10/2011 12:04
Zašto su Zagrepčani tužni i depresivni, više od građana drugih gradova kao što je pokazalo nedavno istraživanje.
Odgovor nije teško dati: Zagreb je danas provincijski grad, zapušten, a neki njegovi dijelovi, zbog zatvorenih prodavaonica djeluju kao da je nedavno završio rat. Dok su svi, ali doslovno svi, europski gradovi otišli naprijed, Zagreb je stagnirao. Ne prednjači više ni u čemu, pa čak ni u kulturi, što je uvijek bio pojam. Sada je »doživljaj« postavljanje krajnje neukusnih spomenika kravati, koja navodno simbolizira glavni grad Hrvatske.
prošlost pokazala kako se nože uništiti duh grada
Kome je i zašto to palo na pamet, teško je uopće objasniti, ali »projekt« je realiziran i za takvu su glupost dobivene sve moguće dozvole. Za sve pametno što bi grad vuklo naprijed, što bi Zagrebu vratilo sjaj, nema ni volje ni želje. Grad na čijem je čelu Milan Bandić jednostavno mora biti tužan. Iako nas »legendarni« zagrebački gradonačelnik na svom poznatom urođenom kajkavskom uvjerava da nije istina da su Zagrepčani žalosni, deprimirani i rezignirani.
Jesu, itekako jesu. Zagreb traži promjene, brze, duboke. Zagreb vapi za novim, mladim, pametnim i poletnim ljudima koji se neće osvrtati na prošlost nego će jednostavno krenuti dalje. Zagreb vodi dramatičnu bitku za svoju budućnost, prije svega hoće li ostati srednjoeuropska provincija ispred koje je i Graz ili će nastojati barem uhvatiti korak s Budimpeštom, Pragom, Brnom.
Sve ono što se događalo sa Zagrebom u posljednje vrijeme najbolji je primjer kako se može uništiti dobar duh jednoga grada. Još prije rata Zagreb je, ako ništa drugo, bio kulturno središte kojem je malo koji grad iz okruženja, ne računajući Beč, mogao konkurirati. Zagreb je bio i medicinsko središte s dugom i bogatom tradicijom. Živjela je i industrija, malo poduzetništvo, obrt. Univerzijada je donekle izmijenila lice grada i preselila ga na Jarun.
U Zagrebu se osjeća provincijski duh
Dugogodišnji bandićizam je onda dotukao grad. Gradsko središte ne da nije promijenilo izgled nego se provincijski duh još više uvukao u grad. Sjajni, fantastični mladi ljudi, arhitekti i umjetnici, koji su, recimo, uredili rovinjski hotel Lone, ostali su po strani, a središte grada prepušteno je nekim netalentiranim ljudima koji su bili opsjednuti šarmom starih kavana, fenjera. Ljudi bez prošlosti uhvatili su se prošlosti, ali su bili prije svega netalentirani i provincijalni. Rezultat je glavni zagrebački trg, Cvjetni trg, Ilica.
Moderni gradovi doživljavaju procvat, arhitekti nude rješenja u kojima se miješa futurizam i poštivanje tradicije, ali na sasvim drugi način nego što je to učinjeno u Zagrebu. Dovoljno se prošetati Bečom pa će sve biti jasno. Zagreb je danas carstvo za pekarnice i banke. Svaka druga zgrada ima filijalu neke od stranih banaka, a svaki dućančić prodaje kruh i pecivo. Sve ostalo propada. Čak i izleti u visoku modu nisu uspjeli; zatvara se Armani, Dolce&Gabbana, Escada. Nisu uspjeli ni oni koji su sada preplavili svjetske gradove, moderni kafići u kojima se kava uzima za van ili pojede nešto svježe, zdravo i ukusno.
Sve je ostalo na albanskim slastičarnicama, na dućanima bofl robe, a ionako je svaki treći, četvrti zalijepljen papirom, uz natpis da je zatvoren do daljnjega. Zagreb je, očito, grad u kojem se poduzetništvo ne isplati, u kojem poduzetnici propadaju ili jedva životare.
Gastronomska ponuda nije bogzna što
Tajkunima poput Horvatinčića najmanje je stalo da Zagreb lijepo izgleda pa ni njegov centar nije baš primjer prelijepog ili ekskluzivnog šoping-prostora. O dodatnim sadržajima o kojima se govorilo, zasad nema ništa. Pola ulice je otišlo zbog garaže, a riječ je o prelijepoj zagrebačkoj ulici. I da se složimo da napredak traži »žrtve«, ali zašto je to Horvatinčiću sve uspjelo, a Zagrepčani bez silne muke s dozvolama ne mogu promijeniti ni prozore na vlastitim stanovima. Iz svog džepa, naravno.
Jedanput na godinu obuzme nas ponos kad svjetska skijaška elita dođe u Zagreb. Uoči toga se danima radi umjetni snijeg, a kako Zagreb zaista nema uvjete za vrhunsko skijanje, utuče se nevjerojatan novac za jedan nepotreban projekt. Od čega grad, a još manje Zagrepčani, nema ništa. Samo što uoči i za vrijeme tog »spektakla« ne mogu ni rekreativno uživati na Sljemenu. Jasno je da su to osmislili oni koji nemaju pojma o ničemu, jer Zagreb može biti središte svega i svačega, ali za vrhunsko skijanje svakako ne može.
Uništen je i Zagrebački velesajam, nema novih projekata koji bi doveli goste u grad.
Ni gastronomska ponuda nije bogzna što. No više od stagnacije na svakom području Zagreb više nema duha, nema optimizma. Tu je život najskuplji, tu su porezi najveći, a pitanje je zbog čega. Svake godine ponavlja se isto, raskopaju se ceste pa više nitko i ne zna je li se to isto radilo na istoj cesti lani ili je ovaj put odabrana neka druga. Dobro, nije sve potpuno crno, mnogo se i gradilo, ima i mnogo pozitivnih pomaka, ali je to ipak daleko premalo za potencijale koje Zagreb ima.
Sada i farsa s vrtićima. Gradonačelnik koji ima nevjerojatan osjećaj za socijalu, a i vlastita stranka, socijaldemokrati, su ga na sreću najurili iz svojih redova, stvorio je umjetni kaos prije svega da vodi zakulisne bitke s bivšom strankom. Koja u ovom trenutku ima izuzetan potencijal za nove ljude koji mogu voditi Zagreb, od agilnog Borisa Šprema do tihog i samozatajnog, ali upornog i pametnog Miranda Mrsića.
Promjene nužne nakon parlamentarnih izbora
Zagreb ima i s desnog centra jake ljude, ima i one koji ne pripadaju nikome, a mogli bi voditi grad. Zato su za Zagreb promjene nužne, i to odmah poslije parlamentarnih izbora. Ovo što je sada mora zauvijek otići u zaborav. U interesu Zagreba i svih njegovih građana. Jer, Bandićev prijedlog s vrtićima, koji bi trebao biti na liniji pravde i socijale, je sigurno najveća glupost i perfidnost koju poznaje i hrvatska politika. Naime, prepucavanje preko vrtićke djece je toliko amoralno da prelazi sve moguće granice. A »pravda« se sastoji u tome da uplatnice na »nula kuna« dobivaju, među ostalim, oni koji pred vrtićima parkiraju goleme terence, ali su spretni u dokazivanju vlastitog siromaštva. Bandićeva vrtićka anegdota zaista je suton morala i načina vođenja jednoga grada koji bi trebao biti metropola. Kakva, takva.
Bilo je i pokušaja konfrontiranja Zagreba sa Splitom, Rijekom ili Osijekom. Zapravo, nema se što tu konfrontirati, osim konstatirati da ni ti hrvatski gradovi nisu previše sretni s onim što se u njima radi. Prije svega, svi naši gradovi zaostaju, ne rješavaju se važne stvari i normalno je da su građani nezadovoljni.
Ali i svakom nezadovoljstvu dolazi kraj, pa Zagreb možda ipak čekaju bolja vremena. Grad je to zaslužio, ne samo zbog svoje sjajne prošlosti. Zaslužili su to i današnji građani, koji su sve ove godine bili uvjeravani kako žive u modernom i lijepom gradu. Ovo drugo svakako jest, ali prvo definitivno nije.
A Zagreb i Zagrepčani zaista zaslužuju bolje.
