Autor: Kostadinka Velkovska 9/22/2012 10:35
Govor ili razgovor? Postoji li između te dvije riječi mala ili velika razlika? Mislim da velika, jer razgovor uvijek donosi dobro rješenje, uvijek je razgovor rezultat dobre namjere, dobre volje i odvija se u društvu. Razgovor može biti pun uvažavanja a može biti i bez toga. No, ipak uvijek vrijedi razgovarati.
Mislim da razgovora među nama ima sve manje. Zašto? Kad bi svi mi ljudi imali dobre namjere jedni prema drugima, razgovora bi bilo više, pa onda i druženja, međusobnog uvažavanja i puno manje samoće. Često čujem od poznanika kako su sami, kako im fali druženja, čašica razgovora o bilo čemu, samo da ubiju vrijeme. Žale se moji poznanici kako je nekad bilo puno bolje.
Svatko je sa svakim razgovarao i nije birao ni mjesto ni vrijeme. Slučajni susreti su završavali dugim razgovorima, svatko se svakome veselio, iskreno saslušao i davao iskrene savjete. Danas, stvari su potpuno drugačije. Kažu sukob generacija. Što to znači? Znači li to da mladi nemaju što razgovarati sa starijom populacijom, zar je to gubljenje vremena, zar misle da ne bi mogli naći zajedničku temu? Potpuno krivo. Itekako bi trebale generacije međusobno razmjenjivati znanje i mišljenja. Iskustvo starijih je neprocjenjivo, znanje mladih nedostupno starijima.
Iz toga se zaključuje da bi različite generacije bile vrlo zanimljive jedne drugima u razgovorima. Mladi će reći, kako da nađemo vremena za razgovor sa starijima, starije generacije će reći, mladi nikad nemaju vremena za nas, a imamo im puno toga za reći iz životnog iskustva. Pa to se nigdje ne može naučiti. Zašto nas ne bi saslušali i kopirali ono što valja, nego sjede na kavicama, prepričavaju ovakve i onakve dogodovštine koje se ionako ponavljaju iz dana u dan.
Ne daju nam priliku da ih usmjerimo, uputimo u sigurnije životne puteve nego su stalno na raskršću, nesigurni i mrzovoljni. Kaže mi je jedan poznanik u poodmakloj dobi: Znam da nisam interesantan svome unuku, ali vidim da radi krive korake, ne vode ti koraci u pravom smjeru i naravno da sam uporan kako bi mu objasnio što i kako treba koračati kroz mladost a usput učiti i uživati u mladim godinama.
Ali, nemaju mladi vremena, jure, žure, ne stižu nigdje, uče, bave se sportom, čeka ih društvo i tako u nedogled. Nadalje kaže moj znanac: Brinem se zbog toga, jer mlada populacija je pametna, znam da imaju puno obaveza kroz vrijeme školovanja, ali bojim se da su zapostavljeni od prezaposlenih roditelja i društva koje se nema ili ne želi njima baviti.
Trebalo bi svima biti jasno da se mladim ljudima treba svakodnevno baviti, ukazivati im na greške i u tome biti uporan koliko god nam se čini da su nezainteresirani za naše savjete. Svi bi mi željeli da iz te naše djece stasaju pravi ljudi, jednog dana sposobni djelatnici, dobri roditelji i nadasve dobra djeca, uvažavajući trud i brigu roditelja kroz cijelo vrijeme odrastanja. Izostalo je poštovanje, uvažavanje, tolerancija pa tako i razgovor. Tko će to preuzeti kao ozbiljnu obvezu ne znam, ali znam da se mladima svakako trebamo približiti i pomoći im. Moramo biti uporniji, jer kaže se na mladima svijet ostaje.
Govor! Puno manje se čuje razgovor, ali zato sve više govor. Svakodnevno samo slušamo govore, govore i govore i to uglavnom sami, a društvo nam pravi televizor i radio. Govor slušamo i kao da ne čujemo, naravno malo toga zapamtimo, znači kao da nismo čuli.
Govornici misle da sve znaju i stalno imaju potrebe kroz svoje govore dijeliti savjete, znanje i naređivati ovo i ono. Kad čovjek sam sjedi i sluša govore, što može učiniti? Ništa, s nikim ne može diskutirati o temi govora, nema kome niti pohvaliti a niti se požaliti na govor, pa u konačnici sve ostaje na govoru. Pitamo se, kome i čemu služi govor?
Kaže se da govor ide na živce, a razgovor liječi živce.
Mogu se u potpunosti složiti s tim. Svi mi težimo tjeranju samoće od sebe, jer nas ona još više udaljuje od i ovako depresivnog stanja u ovo recesijsko vrijeme. Sve je lakše podnijeti kad se imamo kome požaliti bez obzira da li nam sugovornik može pomoći ili ne, jer sve što se podijeli s nekim lakše je podnijeti i mladima i starijima. Zato mislim da je sukob generacija izmišljen termin. Nema sukoba i ne treba ga biti, treba biti poštovanja među generacijama i dobre volje. Sasvim dovoljno za međusobno uvažavanje.
Dragi moji, evo nam vikenda! Zagreb nam nudi mnoga društvena i kulturna događanja za sve generacije, pa dođite, družite se, razgovarajte – nemojte samo govoriti, jer ćete ostati sami.
Želim vam puno druženja, prijateljske razgovore i dobro zdravlje. Vjerujte, samoće neće biti ni u tragovima, a smijeh će doći sam po sebi. To nam treba.
