Autor:: Jasenka Okroša Herceg 9/10/2010 12:15
Podrijetlo kave i početak pijenja crnoga napitka povijesni izvori stavljaju u deveto stoljeće i to na arapski poluotok, a po drugima pohod kave u ostatak svijeta pripisuje se etiopskoj pokrajini Kafa. Prvo dolazi u Tursku za Sulejmana II., a u Europu stiže u sedamnaestom stoljeću, ali zahvaljujući Turcima u Sarajevu i Beogradu kava se pije stoljeće ranije. U Zagrebu je prva kavana otvorena u ulici Tituša Brezovačkog br. 8 i to 1756. godine., otvorio ju je kavanarski obrtnikcaffearius Valentinus Horo, kojemu se ne zna podrijetlo. Zatim se pojavljuju novi caffeariusi, 1777. godine Josephus Delavina Beligijanac, Jonnes Szoltner 1779. Austrijanac, Franciscus Blei, bivši sobar grofa Ladislava Redodyja 1796.,Franciscus Susich jedini je Hrvat iz toga razdoblja 1815., Joanes Schaller Bavarac 1824., Mađar Leoplodus Pflanzer 1826., Nijemac Jacobus Leiber 1829., Joseph Stallenberg 1832., Andreas Czerny iz Moravske 1834., Nijemac Joannes Goschl i 1835. Štajerac Josef Honig. (1)
Te kavane su se nalazile na raznim lokacijama u centru Zagreba, a većina tih zgrada je danas na životu. Prvi cafearius Valentinus Horo, zbog skromnog prostora u kući gdje je prijavio obrt, kavu je točio u šatoru na zapadnoj strani Harmice koja je tada bila sajmišni trg. Među prvim pravim zagrebačkim kavanama spominje se 1836. Kazališna u Demetrovoj ulici, a Zagreb je po uredbi Ugarskog namjesničkog vijeća početkom dvadesetog stoljeća morao imati kavane. Uredba je propisivala i samu djelatnost do u detalje pa se na kavanskom biljaru, kojega su imale sve kavane, nije smjelo zbog pobožnosti igrati nedjeljom prije 16 sati i najduže do 23 sata. Kavane su bile jako dobro snabdjevene svim mogućim tiskovinama i u njima se vodio intenzivan društveni i politički život. Sve u svemu kavane su našle svoje mjesto i ulogu u životu zagrepčana, pa ih je tako početkom dvadesetog stoljeća bilo dvadesetak u samom centru grada.
Međutim svako vrijeme nosi svoje stilove i način života, a današnji užurbani život i mijenjanje navika vjerojatno je utjecao i na gašenje mnogih romantičnih kutaka koji bi nam danas bili prava turistička atrakcija i koji bi Zagrebu zadržali nekadašnji prepoznatljivi duh. U centar grada su uselile mnoge modernističke trgovine, i tijesni zadimljeni kafići s uglavnom lošom i skupom kavom. S nestankom kavana Zagreb je sigurno puno izgubio od svoga srednjoeuropskoga štiha i dopustio da se gradski život preseli negdje drugdje. Od svih kavana Zagreb danas ima Gradsku kavanu na trgu Bana Josipa Jelačića, koja je nedavno preuređena te je upitan izgled da li je to uopće više kavana, pa dvije male Kavanu Ban i Malu, a kavana hotela Dubrovnik se uopće više tako ne može ni nazvati, to je prije caffeterija. Čak je i kultna Mocca otvorena 1935., pretvorena u pizzeriju s nogu. Mocca iako se radi o malom prostoru za mnoge zagrepčane znači puno više od običnoga kafića, ako ništa drugo onda zbog svoje povijesti i lokacije. Druge kultne kavane su zatvorene ili prenamijenjene, Corso zatvorena, Medulić zatvorena, Lennuci zatvorena (nekadašnji Splendid)…
Otvorimo kavane, subvencionirajmo ih a tako isto i stare izumrle obrte, vratimo Zagrebu njegov štih i dušu.
Zagreb si kao srednjoeuropski grad i metropola takvo nešto ne bi smio dopustiti. Što rade nadležne institucije i udruge, gradske vlasti i mnogi drugi koji se brinu o imidžu grada, njegovoj prepoznatljivosti, ponudi. Nikako nije dobro tako umrtviti gradsku jezgru, ona je ogledalo nas svih a i cijele Hrvatske, naše kulture i baštine, zbog čega sve olako odbacujemo. Ako je zbog profita, onda se to višestruko ne isplati. I kako je moguće prepustiti svemoćnom tržištu tako važne stvari i da svatko po vlastitom nahođenju u centru grada radi što god hoće, slučaj Mocce, a i drugih devastiranih prostora. Otvorimo kavane, subvencionirajmo ih a tako isto i stare izumrle obrte, vratimo Zagrebu njegov štih i dušu, a to će nam vratiti turiste i grad opet neće biti na gubitku, a mnogim starim zagrepčanima će srce biti na mjestu.
1. Podaci preuzeti iz knjige ”Iz zagrebačke spomeničke baštine” Olge Maruševski, Matica Hrvatska 2006.