Autor: Romano Bolković 12/5/2011 13:02
Ljudski rod cijelu je jednu povijest imao neobičnu osobinu naknadnog tumačenja vlastitih nepromišljenih postupaka: nepromišljenih, jer ako postoji potreba da post festum sebi tumačimo svoju umjetnost ili povijest, primjerice, onda izgleda da su naša djela tako nevino lišena bilo kakvog predumišljaja. Ovu naivnu zabludu pokušale su riješiti avangarde: u politici ona radničkog pokreta, u umjetnosti one modernističke, nastupajući na svjetskopovijesnu scenu opunomoćene vlastitim manifestom: pretekstom revolucije, drugim riječima prethodnim obrazloženjem promjene svijeta koja takav tekst slijedi, ili to pokušava učiniti. Mi postmoderni, svijet smo pretvorili u tumačenje: na mjestu događaja nalazi se opis, na mjestu činjenice njena interpretacija. Ništa se ni nije dogodilo, ako nije protumačeno. Tako ni ovogodišnji parlamentarni izbori: netom kako smo doznali prve rezultate, otisnuta je knjižnica obrazloženja i analiza koje nam žele protumačiti fenomen kojemu ne samo da smo svjedočili, nego smo štoviše bili njegovi sukreatori. Kao da rezultati izbora neće biti službeni, ako ih ne verificiraju politički analitičari domaćih medija. Ja u pravilu ne čitam takve analize, osim kao literaturu, motiviran čitalačkim užitkom u peru kakvog meni dragog autora. Odavno naime ne očekujem da mi u nedostatku ultimativne vijesti – a to bi u RH mogla biti jedino još kozmička zračna uzbuna kao zvučna najava apokaliptičkog olakšanja ovozemaljskog uzaludnog pakla i muke – netko objasni zašto to tako baš u Hrvatskoj mora biti, da već cijelu jednu povijest mi nepogrešivo i beziznimno uništimo svaku ideju koju drugi narodi s više ili manje uspjeha, ili žrtava, ostvare bez dodatnih objašnjenja: kao što Nijemci jednako uspješno realiziraju nacizam, liberalizam, socijaldemokraciju…, uglavnom sve što zamisle, tako nema te ideje koju Hrvati ne bi upropastili, stigla ona iz Carigrada ili Mletaka, Beča ili Pešte, Berlina, Rima ili Bruxellesa… ili iz Zagreba samog: ta, Jugoslavija je naš patent, nije li, baš kao i naša sadašnja država, koju smo tako uspješno opustošili, da nam naprosto nema pomoći. Ne, ne zavaravajte se: neće biti bolje, jer, mi, Hrvati, tu ćemo biti i sutra, i ako bi tkogod štogod dobroga i učinio, nema govora o tome da mi ostali to nećemo obezvrijediti u treptaju oka, ili mandatu: ovdje nema jedne jedine povijesne osobe oko koje postoji svehrvatski konsenzus kao oko neprijeporne nacionalne veličine, pa da o djelima tih dekapitiranih velikana ni ne trošim riječi. Ni Tito ni Tuđman, ni Krleža ni Stossmayer, da ne nabrajam, ovdje ama baš nitko ne zaslužuje svehrvatski chapeau! i povijesno pamćenja naroda koji tako dezorijentiran i lišen elementarnog samopoštovanja tumara bespućima povijesne neozbiljnosti upravo onako kako nas je onaj Nijemac kratko opisao: kao apovijesan narod.
No što je tu je, ako iz zemlje i možemo, iz svoje kože ne možemo, i Kukuriku-koalicija preuzima vlast kao pokoru: tko u ovakvoj situaciji kani Hrvatskom vladati, tome se nikako ne piše dobro. Pobjeda je Kukuriku-koalicije ustrajno najavljivana povijesnom: osobito se u stvaranju takvoga ozračja, pro domo sua, trudio mordorski pogon iz Koranske, no nažalost Hrvati su upropastili i ovo samoispunjajuće proročanstvo – odaziv birača je zapravo takav da bi se moglo mirne duše kazati da se oni tom povijesnom pozivu nisu odazvali, da su se na nj ignorantski oglušili. Jasno, tu sad nastupaju licencirani tumači povijesti, te nam i opet pametuju zašto je tome tako, u maniri one čuvene „tim gore po činjenice“: to što je epohalni obrat izostao – kao jednom revolucija – krive su i teorija i praksa: teorijski, jer birački su popisi u Hrvatskoj lažirani, pa budući da je birača manje, odazvalo ih se zasigurno više no što to službena verzija tvrdi; praktično, nacija je izgubila svaku nadu, da ima novca bila bi na antidepresivima, i izborni je entuzijazam kudikamo manji od onoga otprije osam, pa i od prije četiri godine. Građani RH nažalost nisu shvatili koja je njihova uloga u ovim izborima, i sad palanački Heideggeri naše seoske filozofije politike neće imati štofa za palamuđenje u čemu se sastoji die Kehre, Obrat koji je u nas povijestan baš kao i svaka utakmica nogometne reprezentacije, šine.
A obrat se ipak dogodio: nadljudskim naporom svih zainteresiranih, od Amerikanaca do DORH-a, s vlasti je svrgnut HDZ, koji ovom zemljom vlada jednostavnom računicom P.J.Mare: Imate 200 000 članova? Platite 4000 aktivista da obiđu svakoga člana na njegovoj kućnoj adresi, i ako samo izađu svi članovi obitelji vaših članova, da simpatizere ne ubrajamo, HDZ može ovo zemljom vladati vječno! Budući da ovdašnji marketinški gurui nisu znali kako uništiti takvu neman, prije dvije godine desila se neobična vizitacija, nakon koje je kao ničim izazvan Ivo Sanader doživio metanoju i napustio politiku. Zanimljivo, niti jedan politički analitičar koji drži do sebe nije auditoriju prostodušno priznao da smo mi Kroatistan u kojemu o castingu – doduše, ni Austrija, sjetimo se Heidera, kao ni Đukanovićeva Crna Gora, nisu nimalo markantnije destinacije – odlučuju Vanzemaljci, visoke međunarodne adrese koje su ipak presudan čimbenik hrvatske politike: Sanader je zamoljen da ode i zato da bi mogla započeti spomenuta demontaža avangarde nacionalnog pokreta. Jasno, bilo je tu domaćih asistenata: znalci iz Bruxellesa kažu da su dokumenti iz tog sumornog grada, do tada adresirani jedino i samo na Drivu, pet mjeseci prije demisije dobili znakovit cc: osim premijeru, povjerljiva je dokumentacija izravno počela pristizati i budućoj predsjednici Vlade RH. Slavonska veza također nije mirovala, uostalom Sanaderu su još za mandata objasnili da s ministrima policije i pravosuđa on više nema ništa, i sad je i Dear Ivo tu gdje su prijeratni političari započinjali, a ovi poslijeratni skončavaju: u bajboku. Obrat se dakle zaista dogodio, no teško da je povijestan: HDZ je dozlogrdio već i Adalbertu Rebiću, koji se prihvatio toga da bude Dražen Budiša, pa da kao ovaj prije osam godina, sada on izda domovnicu današnjoj koaliciji. Kao biva, Kukuriku može na vlast, jer SDP nije ništa manje hrvatski senzibiliziran no što su to tradicionalni čuvari nacionalnih interesa, Araličin totalnonacionalni HDZ. Zanimljivo, no EPH upravo u tom ključu tumači Obrat: elektorat je delegitimirao HDZ kao privilegiranog tumača nacionalnog interesa, pri čemu se implicira inauguracija socijaldemokrata kao novih zaštitnika državotvornosti, što je za „lijevoliberalni“ pogon sasvim osebujna ideja: ta naime da je napredak u šepavom hodu hrvatske povijesti sav u tome da umjesto nacionalista sada imamo nacionalsocijaldemokrate. Eto kako to što čovjeku nešto stalno pada na pamet još uvijek nije dokaz da išta misli!
Naravno da ta ideja nema blage veze ni s čim pod kapom nebeskom, jer niti je Kukuriku koalicija pobijedila budući je nacionalno neupitna, niti je HDZ uništen, a niti je elektorat kanio sudjelovati bilo u jednom, bilo u drugom: nitko ovdje od čelnika Kukuriku-koalicije nije zahtijevao rodoslovlje, baš kao što je svima osim Davoru Butkoviću u ovoj zemlji jasno da HDZ svojih 20 % ima i dalje, ma koliko Washington praštao Paviću ono što zamjera Sanaderu. No jedna nevolja nikada ne dolazi sama: upravo u SDP-u iskusniji članovi smatraju da preslavodobitna pobjeda nije dobra ni za Hrvatsku, ni za SDP: savršeno su svjesni činjenice da je uspjeh pobjedničke koalicije omogućen koliko simpatijom privrženika, toliko i socijalnim gnjevom inače nesklonih, pa će svaki ozbiljniji rez boljeti koliko pacijenta, toliko i liječnika – isti taj elektorat neće s naklonošću, pa ni razumijevanjem, gledati na mjere koje će za naše dobro od nas tražiti da se bilo čega odreknemo. Uostalom, pogledajmo Grčku: kao da smo mi iole bolji, kao da smo mi naučili na odricanje, kao da smo mi imalo svjesni da živimo tako da bi nas SAD odavno napao samo kad bi Amerikanci znali kakav se maksimum užitka u nas izvlači iz minimuma rada. Ono što zaista hrabri svakoga tko s članovima pobjedničke koalicije sabrano razgovara, postojanje je upravo te svijesti o anatomiji njihova uspjeha: u SDP-u, ponavljam, točno znaju njegove sastojke, znajući vrlo dobro tko bi već sutra, od današnjih glasača, mogao okrenuti leđa, samo ako se ogriješe o jogunastu čudljivost biračkoga tijela. Ne uznose se u pobijedi, jednostavno kazano. K tome, postoji jasna svijest da u dijelu građanstva tinja pomisao da su svi isti, da je izbornu apstinenciju najlogičnije istumačiti jednostavnim razočaranjem građana u hrvatsku politiku i njene protagoniste en bloc: ta misao primišlja da upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše, koji su opet jezdili kampanjom po šumama i gorama, projekcija su kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma. Zanimljivo, radikalna ljevica (s državne dalekovidnice, primjerice) smatra da ljevice u Hrvatskoj zapravo ni nema, jer da se ideološki od desnice ni po čemu ne razlikuje: to stoga, jer ne kani povesti Revoluciju, dokinuti kapitalizam, razvlastiti i valjda pobiti veleindustrijalce i druge, i da stvar bude gora, skupa s desnicom kani nas uvesti, zamislite, u – EU!
Stoga su rezultati ovih izbora dragocjeni na sasvim drugoj strani, gotovo izvan sfere političkog: oni naime svjedoče o tome da izmučeni građani Hrvatske još uvijek imaju snage pokazati da razlikuju ne samo razum od gluposti, nego što je važnije dobro od zla, te da zločin znaju kazniti. Možda se građani ove zemlje malo čemu mogu nadati, možda se ničem doli skorom okončanju ovozemaljskih muka –vjerojatno odatle metafizička potreba za Don Grubišićem u politici – više ni ne nadaju, ali još uvijek imaju onaj preostali minimum dostojanstva pa na izborima kažnjavaju opsesivno-kompulzivne kleptokrate, nagrađujući pritom one koji su nesumnjivo čistih ruku: ponajprije Zorana Milanovića, onoga kojega su do jučer sa Sanaderom umreženi mediji svim snagama pokušali poniziti kao arogantnog, nedoraslog, pa za Sauronov tisak i nepametnog stranačkog prvaka koji svojim osobnim stilom, habitusom, znanjem i intelektom potpuno odudara od uvriježenih političkih praksi, navada i običaja naroda slovinskog. Zoran Milanović sve je samo ne arogantan: nema u hrvatskoj politici osobe koja je danas toliko spremna učiti kao čelnik SDP-a. Zoran Milanović sve je samo ne nepametan: ta, nije li Zoran Milanović HDZ doveo do poraza u kojemu je Jadranku Kosor jedino brinulo hoće li okrznuti poniženje a Šeks zaplakao? Zoran Milanović sve je samo ne neiskusan: već izbor karaktera kampanje, koja nije pod svaku cijenu tražila kavgu s demagogijom zabasalom u socijaldemokratski zabran, recimo, svjedoči o izrazitom političkom sluhu, senzibilitetu kao i sposobnosti donošenja odluka osnaženih minulim radom.
Dokaz je tome i pojam kojim u SDP-u danas opisuju novonastalu postizbornu situaciju: u usputnom razgovoru jedan mi je njihov član kazao da je za njega termin koji najbolje pogađa bit događaja game-changing. Dodao je: ne znam kako bih to najsretnije preveo, ali to je to! Ne znam što me je više razveselilo: činjenica takvog razumijevanja situacije, ili pak ona da je software kojim se situacija promišlja – inozeman, štoviše, da se misli na stranom jeziku, na jeziku koji je ovdašnjem podneblju stran do te mjere da ne samo da ga ovdašnji političari ne razumiju, nego ne razumiju ni zašto ga ne razumiju. Da, zaista, ovoj je zemlji štošta strano od onoga što bi se naprosto valjalo poduzeti i što bi se trebao udomaćiti: jasno da će takve prakse izgledati kao posvemašnja promjena oprobanih i uhodanih političkih rutina. Taj obrat tek slijedi, tek bi trebao nadoći, jer ništa se još nije dogodilo, a najmanje Obrat s velikim O, samim time što je Kukuriku koalicija pobijedila. Je li Hrvatska uništila klijentelističku srž politike? Je li iskorijenila korupciju? Je li manje nepotistička? Je li obnoć postala pravnom državom restituiravši vladavinu prava? Je li istom zaživjela država blagostanja? Je li država postala pravednom? Ništa se od toga nije dogodilo, ali se sve to može dogoditi, jer se treba dogoditi: Zoran Milanović, skorašnji predsjednik Vlade RH, savršeno dobro zna tu agendu, kao i to da njeno ispunjenje ne trpi odlaganje.
Zanimljivo, spomenuta analiza koja krah HDZ-a tumači kao ukraćivanje ekskluzivnog prava na nacionalne interese, očito razlog uspjeha Kukuriku-koalicije ne vidi u obećanju poštenja. Sve dok u ovoj zemlji službeni tumači izborne pobjede interpretiraju kao primopredaju pologa nacionalne vjere, ni o kakvom se obratu ovdje ne može govoriti. No, to govori najprije o tumačima: iz horizonta svoga svijeta oni ne smiju ni prozboriti o zakonu i nevinosti, da već sutra game-changing ne ospori upravo njih.
Gotovo je zauvijek!, rekao je u svojoj izjavi Zoran Milanović.
Ne znam jesu li shvatili što to znači tumači njegove pobjede.