FOTO: Zašto Zagreb nema svoje macaronse kao Pariz?

Autor: Branka Vučetić Atletić 12/24/2012 11:22

Zasigurno nema ljepšeg mirisa od onoga koji se šire kuhinjom kada domaćica peče kolače. Taj miris povezan je s emotivnim sjećanjima na djetinjstvo kada su majke i bake s velikom pažnjom odabirale recepte za kolače koje će ispeći za blagdane. Tjednima se diskutiralo koji su kolači najbolji, koliko je jaja potrebno i koliko će putra i oraha biti potrebno.

Osim kvalitetne sirovine važan čimbenik u ocjeni kolača bio je i njegov oblik način kako je ukrašen i kako postavljen na stol. U pomalo pretjeranoj raskoši okusa mirisa i boja sa sjetom se prisjećam slavonskih kolača moje ujine koja je svake godine svoje umijeće pečenja kolača rasprostirala blagdanskom stolom.

Upravo od Brodskog Stupnika sve do Osijeka, selo do sela nanizano kao dukati mjesta su gdje se kao blago čuvaju recepti za spravljanje kolača.

Svaka snaša s ponosom će nabrajati susjednima koliko je vrsta kolača ispekla za blagdansko slavlje. Osim sitnih kolača kao što su vanili kiflice, čokoladne roladice, filane oblatne, breskvice, razne vrste keksa s domaćim pekmezom, znala se pronaći i koja ”skromna” torta s kremom od tridesetak jaja. Od tog vremena kao da je prošlo cijelo stoljeće. Ni sela ni kolača ni začudnog mirisa. Gdje su nestali recepti i gdje se nalaze domaći kolači? Danas žene nemaju vremena za izradu kolača.

U žurbi između vrtića, posla, glačanja, kuhanja, kolač je dodatak za koji se naprosto nema vremena. U zamjenu za kolače skloni smo kupiti slatko pecivo, pa hodajući ulicom pojesti ga u dva zalogaja. I to je postalo moderno. Ako želimo pojesti kolač, a nemamo vremena ispeći ga kod kuće, preostaje kupnja u slastičarnicama.

Kada su u pitanju zagrebačke slastičarne, možemo se ponovo upitati je li Slavonija tisuće kilometara udaljena od glavnog grada pošto u Zagrebu rijetko možemo kupiti kolač napravljen po izvornom hrvatskom receptu? U zagrebačkim slastičarnicama možemo kupiti kolače koji lijepo izgledaju, zamamne su veličine, puni raznih krema, a recepti dolaze iz stranih država.

Zašto Zagreb, kao i Pariz ne bi imao svoj nacionalni kolač. Svoju hrvatsku prepoznatljivost? Ona nije nužno povezana sa slastičarnom jer kolač se može prodavati u pekarnama pošto u njih dolazimo odmah izjutra. Tu kupujemo prvi zalogaj koji stavljamo u usta. To može biti kruh, pecivo ili kolač.

Posve je jasno da u industrijskoj proizvodnji uvijek izgubimo dio čari koji je ugrađen u kolač izrađen kod kuće. Ipak osnovni recept, okus, izgled mogao bi krasiti naš domaći izvorni kolač. Važno ga je znati lijepo predstavit, promovirati.

Potrebno je samo malo zaviriti u vitrine francuskih pekarnica u kojima se, osim kruha, prodaju i kolači koji u većini nisu izgubili na izvornosti i gdje će svako nezaobilazno poželjeti pojesti macarons.

Stoga i nije čudno što turisti i posjetitelji pišu i opisuju svoje dojmove: Ti proslavljeni francuski kolačići su vrlo sofisticirani, a zapravo tek smjesa badema, bjelanjka i šećera. Meni su totalno chich i nadasve ukusni.

Najbolje macarons sam jela u Parizu, a gdje drugdje?! Da, kolač je raj za oči i nepce. On upravo treba svojim izgledom, mirisom i okusom privući svakog od nas kao da je s namjerom napravljen samo za blagdan.

Nadamo se da će i u Zagrebu biti otvorena slastičarna koja će promovirati okuse Hrvatske, koji su široki i prostrani kao što je naša Slavonija.

Ujedno se nadam da će u većini domova ipak biti miris domaćih kolača čiji recepti dolaze iz Međimurja, Zagorja, Slavonije. . . i da će uživati u raskoši i bogatstvu blagdansko stola na kojem se uspjela zadržati tradicija koju treba njegovati. Bili vam mirisni, ukusni i slatki nadolazeći blagdani.

FOTOGRAFIJE PREKRASNIH KOLAČA IZ PARIŠKIH PEKARNICA POGLEDAJTE OVDJE