Autor: Marinko Brkić Tot 1: 0 12/3/2009 8:44
Glasina da su privedeni napadači na njihovog pokojnog sina Luku održala ih je budne cijelu noć. Suzana i Reno Ritz sjedili su u dnevnom boravku svog stana u Dugava kada je malo iza ponoći zazvonio telefon.
Mama Suzana podigla je slušalica, gotovo uz napor. Samo je slušala glas sa druge strane linije, dok joj se njezin muž tiho približavao.
“Što je? Tko je?”, pitao je Reno, gotovo ispod glasa. Sa druge strane linije on je čuo samo nerazgovjetno mrmljanje.
-To je sada sigurno? – upitala je Suzana. Sekundu poslije uhvatila se za čelo i počela plakati.
Bile su to suze radosnice.
Policija je, nešto iza ponoći, 23. listopada 2008. javila mami i tati Ritz da je četvero napadača priznalo da je premlatilo njihova sina Luku.
Ovo je samo jedan od dramatičnih, dosada neviđenih kadrova dokumentarca pod nazivom “Ritz” kojeg već dulje vrijeme snima Miroslav Sikavica, student filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti. Film sadrži neispričanu priča o Luki Ritzu, njegovim prijateljima, roditeljima, suhoparna obećanja političara i društvene rasprave koje su uslijedile nakon tragične smrti zagrebačkog maturanta.
Miroslav Sikirica u Luki je, kaže, odmah prepoznao “filmskog junaka” s kojim se mogao identificirati. I on je odrastao u Novom Zagrebu, slušao je istu muziku kao i Luka.
Jedno su ljeto i njega, kao klinca, bezrazložno iscipelarili, no, srećom bez dubljih posljedica.
– Ganula me njihova gesta, njihov aktivizam. Nazvao sam novinara koji je o tome pisao i zamolio ga broj telefona od Suzane i Rene Ritza. Kada sam ih prvi put nazvao, bilo mi je zaista neugodno. Nisam želio da pomisle kako sam “još jedan iz medija” željan eksploatacije, naprosto sam im htio pomoći, bilo kako, reći da suosjećam – priča nam svoju priču Miroslav Sikavica.
Kaže kako je majka bila ganuta, a njegov raniji projekt “Direkt” samo mu je dodatno pomogao da se zbliži sa njima. Luka je, naime obožavao tu emisiju, povjerila mu je jednom njegova majka.
– Mislim, da je to bila moja “ulaznica”. Već sam slijedeću večer sjedio kod njih u stanu i ćaskao kao da se oduvijek znamo. Zato mogu reći da ako ovaj dokumentarac i ne ispadne nešto, neću žaliti. Ja sam već profitirao, stekao sam prijatelje: Suzanu, Renu, Ivanu, Juru, Filipa, Igora i druge – kaže Miroslav, te dodaje kako time ima i osjeća kao da je poznavao i mladog Luku.
Sikavica je za vrijeme snimanja filma proveo nekoliko noći i u društvu Lukinih prijatelja. Bio je sa njima i u akciji plakatiranja Zagreba. Tada su, podsjetimo, prijatelji Luke Ritza, Igor, Filip, Jura i ostali apelirali da napadači na njihova prijatelja nisu pronađeni.
– Zalijepi tu, na izlog- govori na snimci, koju nam je Miroslav ustupio, jedan mladić drugome.
– Ne smije se- odgovara mu prijatelj.
– Ne smije se ni tući ljudi pa eto – rezignirano mu je odgovoreno, i još jedan plakat našao je svoje mjesto.
Sika je početkom lipnja bio i u saborskoj dvorani kada je Suzana Ritz apelirala na radnu skupinu osnovanu upravo kako se pokušalo pronaći riješenje sa eskalirajuće nasilje na ulicama. Snimio je i samo privođenje napadača, pratio novinare u njihovim noćnim, ponekad suludim, potragama za informacijama. Na kraju je postao “dio obitelji”.
Dokumentarac na kojemu radi posljednjih godinu dana još nije završen, i kako je rekao, ne žuri mu se jer se stvari “još uvijek događaju”. Osumnjičenicima se trenutno sudi i čeka se treće vještačenje, jer prva dva kazuju kako je Luka preminuo od aneurizme, uzrokovane stresom, odnosno u tučnjavi pretrpljenim udarcima.
-Nemam pojma. Uskoro. Slučaj još nije gotov. Čeka se pravomoćna presuda za Lukine napadače. A i na institucijalnoj razini se nešto mora promijeniti. Svi pričaju o uličnom nasilju, a nitko ništa ne poduzima. Nastradao je Luka, ali mogao je to biti bilo tko – dodaje Miroslav i sam za kraj navodi točne motive koji su ga potaknuli na snimanje.
– I ja sam otac. Imam malog sina, i, nakon svega, ne znam kako da ga odgajam. Da li onako kako su Suzy i Reno odgajali Luku, zbog čega im se stvarno divim jer su uzdigli odgovornog, tolerantnog i pacifističnog mladog čovjeka. Ili da sina odgojim na spartanski način? Da ga čeličim za “preživljavanje” u surovom svijetu, da ga upišem na kick-boxing pa da se barem nauči braniti? Da ga vodim na naše nogometne stadione pa da se što prije nauči govoru mržnje?- tužno se upitao na kraju Sikavica.