Autor: Sanjin Španović 7/1/2014 12:01
Martin Taylor krvoločno mu je slomio nogu. Da nije bilo tog starta bio bi sigurno najbolji golgeter u kockastom dresu, a vjerojatno bi malo tko nam stao na kraj u Austriji i Švicarskoj na Europskom prvenstvu. Vjerojatno bi i dvije godine potom gledali naše u Južnoafričkoj republici na Svjetskom prvenstvu. Sigurno bi se veselili mnogim golovima koje bi postizao za našu reprezentaciju.
Eduardo da Silva rekao je zbogom reprezentaciji za koju je puno dao, a koja mu je na kraju malo vratila u njegovom rodnom Brazilu.
No, ako mu je u karijeri već slomljena noga, kičma mu je ostala netaknuta, nesavitljiva. Ne samo u karijeri, već u životu. I zato će Eduardo ostati upisan zlatnim slovima u povijesti hrvatskog nogometa.
Njegova borba i uspravno držanje kontra tumora hrvatskog nogometa veće je od svakog njegovog gola za Hrvatsku.
Da je među našim reprezentativcima više takvih ljudi, a manje beskičmenjaka koji bespogovorno daju dio svoje plaće i žmire na sve zlo u našem nogometu, i naši uspjesi na velikim natjecanjima bili bi veći, a razočarenja rjeđa. I upravo je to najveća vrijednost Eduarda da Silve. Zato će on biti veći i od nepovoljnog nogometaša, ali i istodobno sramotnog dužnosnika u nogometu Davora Šukera.
To ‘Eduardo ja’ fali danas velikoj većini naše momčadi, to uspravno, čisto i zdravo razmišljanje sigurno bi potjeralo sve nezdravo u nogometu.
Rođen u Brazilu u faveli u kojoj nije bilo lako uspjeti, Eduardo je znao samo jedno – natjeravati loptu, pričala mi je prije tri tjedana njegova majka Joelma i supruga Andrea. Upoznao sam je u Rio de Janeiru u mirnom kvartu 30-ak kilometra od centra gdje je Eduardo kupio majci stan.
Andrea mi je tada pričala koliko bi Ediju, kako ga ona zove, značio nastup za Hrvatsku protiv Brazila. Jer u Brazilu je nogomet zrak. Sve.
Tako je bilo s Eduardom. Od jutra bi se igrao s loptom, pa i po stanu. Mama Joelma ponosno mi je istaknula u našem razgovoru da Eduardo nikada nije ništa razbio u stanu, jer je već tada bio precizan. Zato je i otišao u Europu jer mu je to bila jedina garancija uspjeha. U Brazilu među desetak tisuća talenta samo u njegovom gradu teško je uspjeti. Nije tada bilo lako mami, ali pristala je i prihvatila to da ide u daleku Hrvatsku, zemlju za koju je prvi puta čula.
A tamo je Eduardo ostvario snove. Zaigrao profesionalni nogomet, za što je majka znala da će biti jednog dana, pohvalila se sama, ostvario transfer karijere u Arsenal i na kraju zaigrao za Hrvatsku koja mu je postala druga domovina.
Eduardo je u Hrvatskoj živio od 16 godine, tu je upoznao i atletičarku Andreu koja mu je rodila dvoje predivnih mališana, odrastao je poštujući zagrebačke i hrvatske vrijednosti nikada ne bježeći od Brazila koji mu je rodna zemlja. Za Hrvatsku je igrao s guštom i poštovanjem, trudeći se dokazati da mu je mjesto na popisu bilo kojeg izbornika.
Upravo je to razlog zašto je Eduarda prihvatio svaki pravi navijač Hrvatske, a Sammira ne. Jer Eduardu je bilo stalo igrati za reprezentaciju i za nju i u klubu je davao sto posto od sebe kako bi opravdao svaki poziv.
Sammir je opravdao svaki izlazak u noćni klub, svako šetanje po terenu znajući da njega štiti i gura onaj svemogući čovjek nogometa u Hrvatskoj koji ga želi prodati za velike milijune, pa i preko reprezentacije bez obzira na sve. Pa i na to da nije spreman, nije kvalitetniji od mnogih mladih naših igrača i ostalo.
Zato će Eduardo i danas kada više nije igrač Hrvatske bez obzira za koji klub igrao biti više povezan s našom domovinom nego Sammir kojeg uz reprezentaciju veže samo Zdravko Mamić. A to se svima gadi.
Protiv tog istog čovjeka sada Eduardo ima novu veliku utakmicu. Uzvratni meč u koji ulazi s prednošću nepravomoćne presude u svoju korist. Kada bi i drugostupanjski sud potvrdio presudu raspali bi se potpuno okovi robovlasničkih ugovora mnogih reprezentativaca i tog čovjeka. Na ostalim igračima bi onda bila loptica odluke hoće se pokazati hrabrost ili će ostati beskičmenjaci pod cipelom tog čovjeka.
Eduardo bi time napravio još jednom novu veliku stvar za naš nogomet kojemu je zaista puno dao. I koji mu se morao odužiti bar s 15 minuta nastupa protiv Brazila na Svjetskom. Tko zna kako bi tada sve završilo s inspiriranim, a tada i najopasnijim Eduardom.
Teško je nažalost očekivati da će on i njegov najbolji prijatelj Vukojević dobiti oproštajnu utakmicu. Zaslužili su, ali misli li tako onaj glavni, važniji i od Kovača i od Šukera?
