Autor:: Silvije Degen 12/15/2010 18:08
Kažu da normalne i snažne ljude pobjeđuje stid, dok slabe pobjeđuje strah.
Kada gledamo događaje koji su se odigrali prije nogometne utakmice kada su grčki gosti došli u Zagreb, i kada su mlađi građani grada Zagreba napali vjerojatne turiste i same navijače nogometnog grčkog kluba „PAOK“ iz Soluna, razbili autobus i ranili nekolicinu, pitam se čija su to djeca!?
Naša, naša!
Ja zaista više ne želim biti dobar čovjek u lošoj državi i lošem gradu.
Meša Selimović, veliki pisac, govorio je: „ I dođe vakat (vrijeme) kad pametni zašute, glupi prozbore, a fukara se obogati!“.
Možda je sada takvo vrijeme ali je činjenica da se stidimo za mnogo toga.
Kao odvjetnik mogu kazati da sam rijetko sreo čovjeka koji je u kaznenom postupku rekao da je kriv.
Posebno je interesantno kada započne maloljetnički kazneni postupak.
Po zakonu tada moraju biti prisutni roditelji i socijalni organi.
Normalno da roditelj žale svoje dijete jer se boji konačno i za sebe, no, neki ni to.
Činjenica je da kazna koja će se izreći, pa i najstroža, kada sud izrekne zatvor već i u istrazi, takvi maloljetnici postaju tek kriminalci.
Mnogi penolozi kažu da je istraga „osnovna škola“ jer su u pritvoru s punoljetnim i okorjelim kriminalcima, a nakon toga odlaze u popravni dom , gdje „usavrše“ većinom fakultete kriminala, tako da su spremni za daljnje nestašluke kada iziđu.
U tom trenutku izlaženja i dosta dugo vrijeme nakon toga odriče ih se okolina, nemaju zaposlenje itd.
Roditelji su potpuno frustrirani, uostalom većina njih nemaju ni zaposlenje ni perspektivu, a uzori su im kao što je bivši predsjednik Vlade, isto tako sada u zatvoru.
Kao ni mladi nemaju identifikaciju, ne mogu se s nikim usporediti, iako znamo da primjer popravlja bolje od prijekora.
U Zagreb uglavnom dolaze ljudi tražeći ekonomsku egzistenciju i „vole Zagreb s mržnjom“, jer to nije njihov dom. Svaki slobodni trenutak žure doma „na selo“, a „cijelo selo puši bijelo“, dok mladi vraćajući se preko Glavnog kolodvora u centar grada, piju „bambus“(vino-coca cola) na Tomislavovom trgu.
Sve vrste medija sa svojim mladim novinarima i urednicama svakodnevno dižu tiražu, uglavnom, na negativnim primjerima, stvarajući time javno mnijenje.
Kada se pred sto godina 18.12.1910. osnovalo Hrvatsko novinarsko društvo na njegovom čelu je bio novinar Milan Grlović, dok je u društvenom odjelu sjedila „čuvena“ novinaraka i spisateljica Marija Jurić-Zagorka.
Da su oni pročitali što danas neki novinari pišu očito bi se okrenuli u grobu.
Danas kažu da su za sve krivi novinari, što je naravno pogrešno, ali je činjenica da je nasilje, pa i ovih mladih ljudi koje sam gore spomenu, odraz čovjeka koji je nesiguran u sebe, a nasilničko ponašanje u grupi ostalo je još iz doba plemena-krda, kada je grupa bila jača i važnija od pojedinca.
Kada govorimo općenito na način pojedinaca koji svoje uzore traže u vođi jer se boje, ne mogu se ne sjetiti pl. Jure Vernića, jednog od prvih rođenih Zagrepčana koji je sudačku dužnost obnašao u 17 st. ostavivši kao gradski sudac svoje akte u povijesnim dokumentima Grada Zagreba.
Kada je 1792. godine Danijel Babok, zagrebački odvjetnik, položio odvjetničku prisegu te postao odvjetnik siromašnih (advocatus pauperum) svi su mu se smijali jer je branio besplatno sirotinju, dok je advocatus fisculum bio zapravo branitelj države- fiskusa,odnosno državni odvjetnik. Taj državni odvjetnik po imenu Ladislav Sajlija pustio je na slobodu lažno optuženu Baricu Benšek, zvanu Cindrekovica, koja je lažno optužena od konkurenata na placu, a isti je primio zato 200 forinti. Prije toga jadnu su Baricu mučili u gornjogradskoj kaptolskoj kuli, s time da je mogla završiti na lomači, međutim, navedeni forinti koje je primio gore spomenuti gradski fiškal, spasili su joj život.
I danas je slično barem u politici.
Poroci nisu samo vezani uz loša vremena, nego u osnovi leže duboko u samom čovjeku.
Kao dugogodišnji pravnik shvatio sam da samo dobro uređeno društvo ima osnovnu poruku, a to je da dobri trebaju poslužiti kao uzor, a zli kao primjer, i da bi se izbjegla anarhija treba postojati pravna država.
Međutim, kao dugogodišnji Zagrepčanin odavno sam shvati da se Zagrepčaninom ne postaje rođenje, već radom i ponašanjem.
Grad Zagreb mogu voljeti samo oni koji poznaju njegovu povijest i prilagođavaju se njegovoj vječnoj, kako pjesnik kaže: „Duši finoj i toploj!“
Zagreb je oduvijek bio „štacija“ istinskih kulturnih vrijednosti, no, nažalost tu vrijednost teško danas prepoznajemo. Mnogi danas Zagreb smatraju kao „veliku spavaonicu“ u kojoj su se čak i neki „okotili“, a oni koji u zagrebačkim birtijama govore o „dojdekima“, mi koji smo protiv ksenofobije nazivamo ih „lokal šovinistima“ jer šire mržnju među strancima, a tu mržnju izražavaju u lokalima.
Obično se ideja humanizma i urbanizma ne podudaraju.
Grad je kao mala kuća, a kuća je kao mali grad.
U maloj kući kao i u malom gradu informacije se šire tračevima, medijima, a mi svi trčimo za informacijama jer smatramo čak i u šali „da je informiranost vrlo važna“ jer postoje samo dvije vrste Zagrepčana „ jedni su informirani, a drugi su rogonje“.
Trebamo li se stidjeti?