Autor:: Drago Pilsel 4/28/2010 20:19
Svjestan sam da se mnogi neće složiti s ovom konstatacijom: ali živimo u relativno mirnom gradu i ako se za išta trebamo brinuti, možda čak i više nego za rast broja zaposlenika ili za što bolje zdravstvene usluge, onda je to da ne izgubimo mogućnost da, kad god i gdje god to poželimo, izađemo na ulicu bez straha.
Govorim vam to iz osobnog iskustva. Rođen sam i odrastao sam u ogromnom i opasnom gradu: Buenos Airesu (Argentina), a živio sam i u još luđem konglomeratu: São Paulo (Brazil).
Na pitanje iz naslova ove kolumne će svatko možda reći: znam! Pa će onda referirati na izuzetno teške situacije kroz koje su možda prošli u ratu: izravna opasnost, gubitak voljenih, ranjavanje, imati u obitelji nekog nestalog člana (kao što ga ja imam: mlađega brata Branka), izbjeglištvo, siromaštvo, itd. Ili će s pravom odmotati litaniju žalosti koju napamet znaju nezaposlenici ili oni koji imaju kakav takav posao, ali plaću ne dobivaju, kao, recimo, radnici Poljoprerade.
Od siromaštva, nezaposlenosti i nepravde, opasnije je izaći iz kuće i završiti kao Luka Ritz
Ili, što pak reći o divljačkim napadima na gospodu Galinca, Rađenovića ili na kolegu Miljuša?
Znam dobro kakvi su to oblici nesigurnosti. Vjerujte mi. Sredinom devedesetih sam, kao član HHO-a na tisuće slučajeva oblika nesigurnosti i nepravde upoznao. I već skoro dvadeset i jednu godinu, od kad živim u Hrvatskoj, moju novinarsku aktivnost čini, gotovo svakim danom, susretanje s ljudima kojima se krše elementarna prava. Takve sam na stotine i stotine kontaktirao i kao član stožera izabranog nam predsjednika Ive Josipovića. Bio sam im, ah, što drugo, nego rame za plakanje. Ne tvrdim, pritom, da poznajem sve muke našega društva i naših ljudi.
Ali, ponavljam, od svega što sam nabrojio i što pretpostavljam da shvaćate, opasnije je krenuti iz kuće, bilo gdje, i skončati kao Luka Ritz. Jeste, to je, slažem se, onaj drugi kraj kojeg se ne nadamo susresti, ali, znamo, postoji.
Ovako ću vam to opisati: dok sam još bio u Buenos Airesu, negdje na poslu, kao i sestra i brat i majka, netko nam je usred bijela dana digao rešetke na prozorima s prednje strane kuće koristeći dizalicu za automovil. Provalio nam je u kuću i uzeo gotovo sve što smo imali. Mami su čak ukrali donje rublje. Ponavljam, usred bijeloga dana i pred očima prolaznika.
Mojoj su majci još dva puta lopovi zamračili život. Jednom se prilikom vraćala sa posla s tek podignutom mjesečnom plaćom i u autobusu su joj stavili noš na prsa i uzeli tašku za dokumentima i sa zaradom. Nitko pisnuo nije a lopov je lagano odšetao.
Drugi put su dvojica maskiranih, bilo je predvečerije, zaskočili taksi u kojem se vraćala doma sa nekog liječničkog pregleda. Jedan je s pištoljem držao šofera i vodio ga u neku tihu ulicu, a drugi je držao pištolj mami na rebrima. Opelješali su ih, a mama je dobila napad šećera i tahikardije od preživjelog straha.
I u Patagoniji razbojništva na svakom uglu
Ovaj mi je vikend, jer se često čujemo putem Skypea, mama pripovijedala kako se ispred naše kuće, u predgrađu Buenos Airesa, dogodilo razbojništvo u kojem su pubertelije s pištoljima napali prolaznika i uzeli mu torbu, dokumente, mobitel i jaketu. Srećom, čovjek je ostao miran. Banditi su, po svemu sudeći, bili drogirani, a takvima se lako dogodi da brzo povuku okidač.
Ni tamo gdje sam proveo djetinjstvo i dio mladosti, u Patagoniji, više nema mira. Sestra koja tamo živi (2.000 km južno od Buenos Airesa) mi je udana za policajca koji se sve često nalazi u situacijama kada mora izvući i upotrijebiti slubeno oružje. Prošle godine, u veljači, kada sam bio na radnom odmoru u jednom gradiću Patagonije (Trelew) i čekao razgovor sa gradonačelnikom, na glavnome trgu, pedesetak metara od gradske palače, odjednom metež i nervoza. Policija je potrčala ali su došli kasno, žrtvi je bio zaboden nož u prsima, a kriminalac je negdje već bježao.
‘Još hodam sa suprugom po ovome gradu i nije me strah’
Hoću reći: znam da ni ovdje nije bajno. Čitam, kao i vi, rubrike crne kronike naših dnevnih listova. Ali, opet, ja još hodam sa suprugom po ovome gradu i nije me strah. Nije me strah ni mraka, ni nepoznatih ulica, ni šetanja oko Jaruna, ni tišine maksimirske šume. A znam da bi sve to meni bilo nedostupno da se nalazim u Buenos Airesu ili gotovo bilo gdje u Južnoj Americi.
Nije ovo tekst kojim bih pohvalio gradsku vlast ili policiju. A možda bih to i trebao učiniti. To je apel svima nama da čuvamo našu sigurnost. Ponajprije adekvatnim obrazovanjem i treninzima (Civilne zaštite i drugih oblika samozaštite), odgojem i hrabrim ponašanjem u javnome prostoru kao i odgovornim raspolaganjem našom imovinom (znamo: i prilika čini lopova).
“Sigurnost u gradu još se piše velikim slovima, u odnosu na ostale metropole. Stopa kriminala je mala i Zagreb je još siguran grad”, reći će gradonačelnik Milan Bandić i u tome će ga podržati šefovi MUP-a. Naravno, sigurnosti nikada neće svima biti dovoljna. Ali, pošto znam što je gore, i to puno gore od ovoga što imamo, ja se još uvijek osjećam siguran i volio bih da u tome ne budem osamljen.
