Autor:: Andrea Zlatar 12/10/2009 10:55
U petak 11. prosinca otvara se u Zagrebu nova zgrada Muzeja suvremene umjetnosti, sedam godina od početka gradnje i nekoliko desetljeća od nastanka same ideje, davnih šezdesetih. Obzirom na tempo realizacije kapitalnih investicija u kulturi, mislim da nitko ne bi trebao propustiti otvaranje novog Muzeja jer brojke govore sljedeće: prosječni Hrvat išao je u osnovnu školu kad je otvorena dvorana Vatroslav Lisinski, a sad je više nego u zrelim godinama pa nije izvjesno hoće li (živ!) dočekati otvaranje sljedeće kapitalne investicije.
S obzirom na recesiju i prioritete, rekla bih da se nova zgrada Opere može očekivati oko 2025, a tada će sadašnje bebe kretati u srednju školu…. Toliko o ciklusima gradnje u odnosu na životni ciklus – nekako nas dopadnu, u generacijskom vijeku od pedesetak godina najviše dvije velike institucije.
Zbog toga mislim da ne treba danas podsjećati na sve rasprave oko kvalitete i estetskog dojma arhitektonskog rješenja, niti zbrajati koliko se godina gradilo, kako su se produljivali ugovori, koliko se povećala cijena. Budimo sada svjedoci povijesti jer, kako nam ide, na sljedeći povijesni događaj trebat će pričekati, a ovaj upisujemo kao prvu kapitalnu kulturnu investiciju u Zagrebu otkako je hrvatske države.
Naravno, u međuvremenu se uređivalo i preuređivalo (neka kazališta i po više puta), adaptiralo i dograđivalo.
Zadnji osvojeni prostori u kulturi samo su prenamijenjeni prostori: iz kinodvorana (koje je Grad morao, nakon postupka privatizacije, kupiti) dobili smo filmski, kazališni i plesni centar, ali novi kvadrati nisu osvojeni. Zbog toga je zgrada MSU-a dobitak sam po sebi, a posebno je dobitak iz dva razloga. Prvo, zato što je riječ o prostoru koji je namijenjen suvremenoj, živućoj umjetnosti i time trebamo nadoknaditi desetljeća propuštenog. Drugo, zato što je novi MSU smješten u Novom Zagrebu, koji je pravi primjer socijalističke izgradnje spavaonica bez ikakvog drugog sadržaja. Stopedeset i više hiljada stanovnika Novog Zagreba moglo je u svojim kvartovima spavati i jesti, otići do banke ili običnog doktora, ali sve svoje kulturne potrebe trebali su oni ‘zadovoljavati’ u središtu grada, uglavnom u bermudskom trokutu od HNK-a do Gornjeg grada i središnjeg Trga.
Vidjet ćemo sada što nam MSU nudi, što se skupljalo u spremištima, koliko su atraktivni umjetnički radovi, kako funkcionira sam Muzej i kao postav i kao arhitektura. A o tome kako funkcionira, jesmo li dobili ‘zagrebački Beaubourg’ – kako novu zgradu uspoređuju s pariškim središtem kulturne proizvodnje – o tome će, svojim dolascima, odlučiti građani.
