Djeci čitajte s ljubavlju, bez dramatiziranja!

Autor: 5/20/2011 9:39

Dubrovčanka Jasna Held, profesionalna je pripovjedačica bajki i narodnih priča koja djecu i odrasle vodi u svijet mašte još od 1994. godine. Povodom njenog nastupa u knjižnici S.S. Kranjčevića 25.05.20011. godine porazgovarali smo s njom o tom neobičnom zanimanju kao i o utjecaju bajki na djecu.

Jasna nam je ispričala kako se ovim zanimanjem počela baviti prvenstveno zbog svoje ljubavi prema kazalištu, bajkama i djeci, ali kako je stvarni poziv osjetila potaknuta doživljajem u skloništu jednog dubrovačkog ratnog dana.

Na naše pitanje ima li osjećaj da njeno zanimanje izumire s obzirom na to da su djeca sve više okružena video igricama i modernim 3D crtićima, Held nam je odgovorila kako njenom zanimanju ipak ne prijeti zaborav jer je dječja priroda takva da što su više okružena tehnologijom to više žele slušati narodne bajke. Bajke dotiču naše najdublje tajne, a na tom mjestu nema razlika među djecom u kojoj god sredini odrasla, otkrila nam je Held.

Je li teško zainteresirati djecu za slušanje bajki i općenito održati im pažnju?

Znate, ja sam pripovjedačica narodnih bajki i priča za djecu i odrasle, što znači da u repertoaru imam priče za sve uzraste. Kad kažemo ‘djeca’ obično mislimo samo na onu malenu (često ljudi misle da su bajke za uzrast od 2 i 3 godine). Međutim, u pravilu, bajke su samo za one od 5 godina na više. Kada pitate te, malene, ‘predškolce’, vole li bajke, svi će naglas viknuti “Da!”.

Kada pitate one starije, školsku djecu, već će se naći onih koji će viknuti “Ne”(obično uzrast od 3. razreda na više – to su godine kada je tako ‘cool’ reći nešto različito i suprotno od ostalih). Kada se radi o uzrastu od 5. do 8. razreda, sigurno bi vam svi rekli kao ne vole bajke no sve te starije ja to ni ne pitam, samo im pripovijedam, a nakon što su odslušali prilaze mi ozarenih lica i zahvaljuju! Održati im pažnju i zainteresirati ih za slušanje pa, moram reći, meni nije problem (ipak-imam više od 17 godina iskustva!).

Gdje ste sve nastupali u Zagrebu i planirate li kakav skorašnji nastup?

U Zagrebu sam nastupala u MCUK-u (Trnje), Sesvetama (u pub-u), u MMC Kopriva te u nekoliko škola i vrtića (također i u bolnici /Vinogradska/). Ovog mjeseca ću nastupiti u knjižnici (S.S.Kranjčevića) a od sljedeće školske godine i na drugim mjestima u Zagrebu.

Je li se teško baviti ovim poslom, može li se od njega živjeti?
Što mislite, zbog čega nema više profesionalnih pripovjedača bajki?

Je li teško ili lako, ne znam u stvari na to odgovoriti. Kad se nešto voli-onda to nije teško raditi, koliko god naporno bilo (svi to znamo, zar ne?). A može li se ‘živjeti’ od toga? To me kod nas često pitaju (recimo kada sam van Hvatske to me nikada ne pitaju. Pitaju me samo koliko se dugo time bavim!) a ja imam na to pitanje više odgovora no Vama ću ponuditi sljedeće-jednu našu narodnu priču:

Susrela se dva prosjaka. Pita jedan drugog: “Hej, stari, kako si? Odavno se nismo vidjeli! Kako živiš?”

“Odlično!”, odgovori ovaj. “Sve što zaradim-to mi je u novcu. Sve što mi je u novcu, to mi je u kruhu. Sve što mi je u kruhu-to mi je u trbuhu. Pa zar to nije savršeno!!!”

Eh, da, većina nas, zapravo, tako živi…

A zašto nema više pripovjedača? Bit će ih, bit će, najavljujem Vam i već se radujem!!!

Mislite li da su bajke u ovom modernom dobu još uvijek bitan dio odgoja djece i kakve priče preporučate roditeljima da ih djeci čitaju/prepričavaju?

Ah, naravno da su bajke bitan dio odgoja djece!!! A zbog čega? E, da… nema kratkog odgovora na to, ali reći ću to ovako: Zamislite, narodne bajke žive u čovječanstvu već više tisuća godina i još uvijek su aktivne i moderne pa zar nam to ne govori mnogo?

Što se tiče preporuka roditeljima: izbjegavajte, molim vas slikovne priče, držite se knjiga! I čitajte djeci mirno i s ljubavlju, bez dramatiziranja (no, moram reći da su ove ‘upute’ samo skice- ja držim seminare i radionice na tu temu) i nemojte zaboraviti Albert Einstein je rekao: “Ako želite da vam djeca budu pametna, čitajte im bajke; ako želite da budu još pametnija, čitajte im bajke još više!”

Kakve povratne informacije dobivate od djece, roditelja? Ima li neki događaj koji Vam je posebno ostao u sjećanju?

Povratnih inormacija imam puno, svaki je događaj dragocjen i zauzima posebno mjesto u mom sjećanju-spomenuti ću samo dva događaja iz Zagreba (a ima ih više…). Jedan je dječak slušao moje pripovijedanje prije dvije godine (u kazalištu u Trnju) i bio time oduševljen. Od tada stalno moli roditelje i baku da ga vode u kazalište, a kada ga, nakon neke predstave pitaju koja mu je predstava bila najljepša on uvijek, uz uzdah, odgovori: “Ona kada je teta pričala bajke.”

Drugi događaj je nakon pripovijedanja 8. razredima jedne zagrebačke osnovne škole.  Jedan je momak došao i donio novac rekavši : “Znate, nisam htio dati novac za predstavu prije, ali nisam znao da je to toliko dobro i sada vidim da vrijedi i to puno, puno više.”