Djeca se najčešće boje škole, mraka i bolesti

Autor:: Tanja Molvarec 10/27/2011 10:01

Strahovi kod djece se javljaju kao sastavni dio dječjeg razvoja. Kako bi usmjerili roditelje koji žele znati više o dječjim strahovima na koji način pomoći svojoj djeci, upitali smo Vlatku Križan, psihologinju iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.

Kakve sve strahove mogu imati djeca i postoji li dob u kojoj se oni najčešće događaju?

Neki strahovi su početno konkretniji da bi s odrastanjem postali više apstraktniji. Istraživanja pokazuju da se u prve dvije godine najčešće javljaju strahovi od nepoznatih osoba te iznenadnih i intenzivnih zvukova. U predškolskoj dobi kod djece susrećemo se sa strahom od imaginarnih bića, životinja i vremenskih nepogoda te često i liječničkih pregleda. Kod djece u nižim razredima osnovne škole se češće susrećemo sa strahovima od škole, mraka i bolesti. U adolescenciji, mlade osobe postaju sve više usmjerene na vršnjake pa se u skladu s tim mijenja i izvor njihovih strahova. Boje se neprihvaćenosti u društvu te su nesigurni vezano uz vlastiti tjelesni izgled i sposobnosti, a često postaju tjeskobni prilikom javnih nastupa i izlaganja pred većim brojem ljudi.

Može li se dijete riješiti, primjerice, straha od mraka i kako, odnosno mogu li roditelji svojim pristupom umanjiti dječje strahove?

Naravno da se dijete može riješiti strahova pa tako i straha od mraka. Strahovi nekada spontano prolaze. No, važno je da roditelji ne potkrepljuju dječje strahove već postupno djeluju pri njihovu ublažavanju. Primjerice, kod straha od mraka nije poželjno dijete premještati u roditeljski krevet nego mu se boravkom uz djetetov krevet, razgovorom i čitanjem priča može pomoći pri uspavljivanju. Može mu se ostaviti upaljena lampa ili otvorena vrata. Važno je djelovati i umanjivati i stresore u okolini koji mogu djelovati na dijete i njegovu sveukupnu anksioznost. U odgoju je potrebno biti potkrepljujuć i emocionalno dostupan te na taj način pozitivno djelovati na dječje samopouzdanje i sigurnost. Djecu također treba poticati na uključivanje u slobodne tjelesne aktivnosti prema vlastitim željama jer one također pozitivno djeluju na samopouzdanje i zadovoljstvo djeteta, kao i umanjivanje napetosti.

Kako objasniti djetetu da je njegov strah iracionalan i treba li mu to uopće objašnjavati ako se boji, primjerice, mitoloških bića?

S djetetom svakako treba razgovarati o strahovima. Često je dobro sa djecom, osobito mlađom, komunicirati kroz igru i crtež. Nije poželjno držati predavanja te nikako ne izrugivati strahove i njihovu iracionalnost.

Koja je razlika između dječjeg straha i anksioznosti?

Osnovne razlike su u interpretaciji prijetnje te prirodi fiziološkog uzbuđenja. Tako kod straha govorimo o sličnim reakcijama na specifične podražaje te možemo jasno navesti izvore strahova poput straha od psa. Kada je izvor straha percipiran, možemo pobjeći. Kod anksioznosti dijete očekuje kako će se nešto strašno dogoditi, teško određuje opasnost, ona nije objektivna te je osjećaj neugode duljeg trajanja.

Kada je možda vrijeme za uzbunu, odnosno kada i što učiniti kada strah počne sputavati dijete u nekim stvarima?

Pomoć stručnjaka je osobito važno potražiti kada emocionalne poteškoće počnu dijete ometati u svakodnevnom funkcioniranju, primjerice ometati koncentraciju, učenje, san, apetit ili odnose sa vršnjacima i odraslima.