Autor:: Tanja Molvarec 3/31/2010 8:46
Ivana Parlov, mlada profesorica njemačkog i hrvatskog jezika poslije studija odlučila je, vođena dobrom voljom i željom da pomogne, otići u afričku zemlju Tanzaniju. Tamo ju je dočekao svijet potpuno drugačiji od svega na što je navikla u Hrvatskoj, no to ju nije pokolebalo da ostane u toj zemlji čak godinu dana. Predavala je u jednoj srednjoj školi u selu Rujewa i istovremeno se upoznavala sa teškim životom ljudi. Svoja je bogata i nezaboravna iskustva podijelila s nama ispričavši nam sve tajne Rujewe, sela u kojem djeca unatoč svim nevoljama ne skidaju osmijeh s lica.
Što vas je potaknulo da napustite udobnost doma i odete u tako daleku i nepoznatu zemlju?
– Odrastala sam u obitelji koja me cijeli život poticala na pomaganje i susojećanje s drugima. U srednjoj školi sam bila dio franjevačke mladosti i puno sam saznala o misionarima, Majci Tereziji i oduševila me njihova volja i snaga da nesebično pomognu nekome koga i ne poznaju. Pomislila sam, pa zašto i ja ne bi mogla tako? I tako su me prijatelji, koji su znali da imam veliku želju otići u misionare, povezali sa jednim biskupom bogoslavom iz Splita koji me pozvao u Tanzaniju.
Kako je izgledao jedan dan u Tanzaniji odnosno selo Rujawe gdje ste boravili?
– Kada sam došla, počela sam raditi odmah u jednoj srednjoj školi. Nastojala sam se uklopiti u njihovu zajednicu pa sam učila i svahili. Bila sam jedina bjelkinja u selu pa je bilo jako važno da se previše ne ističem. Preko dana bi održavala nastavu, a kada bi stigla odlazila sam posjetiti nacionalne parkove, obilazila ostala sela u Tanzaniji tako da doživim tu zemlju koja ti se jako lako uvuče pod kožu.
Spomenuli ste učenje svahilija. Koliko je teško naučiti taj jezik?
– Pa moram priznati, dosta teško jer je to jezik koji u jednoj riječi ima i subjekt i objekt i predikat, priložne oznake. Dakle, puno drugačije nego u našem jeziku, no sve se nauči kada se hoće. A imala sam veliku volju jer, kao što sam i spomenula, kao jedinoj bjlekinji tamo bilo mi je glupo još više se isticati pa sam se na ovaj način pokušala uklopiti. I isplatilo mi se jer su me izvrsno prihvatili.
Dakle, nije bilo nekih loših iskustva s obzirom da ste bili jedina bjelkinja?
– Uglavnom ne, ali dogodilo mi se jednom da mi je jedna žena rekla da se maknem od nje zbog boje kože. Tanzanija je ipak dugo bila engleska kolonija i loša iskustva iz tog razdoblja ljudi ne zaboravljaju i prenose se generacijama. Ali to je bila samo iznimka. Ostali su se samo čudili mojim naočalama koje sam nosila jer je sve puno prašine pa sam morala i trapericama jer tamo ili nose hlače od materijala ili suknje i haljine. Naime, jeans je jako skup, skuplji nego hlače od materijala pa se često mogu vidjeti djeca u odjelima.
Što vas je najviše fasciniralo u Tanzaniji i općenito u načinu na koji ljudi žive?
– Za ljude tamo vrijeme kao da je stalo. Mi smo tamo došli naoružani mobitelima, iphoneima i svakakvim tehnološkim čudima. Djeca tamo znaju što je to ali njima to ništa ne znači. Čak im nije ni važno to što većina hoda bosa po prašnjavim i grubim cestama. Najvažnije im je da mogu ići u školu tako da jednog dana mogu raditi nešto drugačije od onoga što do sada rade, a to je rad u polju i pomaganje roditeljima. Ta djeca se nikada na ništa neće požaliti, uvijek će rado pomoći i još će im biti dragi što vam mogu pomoći. Većina jede jednom na dan i to vodu sa brašnom ali nikada ih nećete čuti da kažu da su gladni. Moram i spomenut da su ljudi u nekim pogledima čak liberalniji od nas. Primjerice, u vjeri jer u jednoj obitelji ima pravoslavaca, katolika, muslimana. Dakle, sami biraju svoju vjeru i tu su puno napredniji.
Nakon što ste se vratili iz Tanzanije, pokrenuli ste izgradnju sirotišta u gradu Songei. Kako napreduje izgradnja?
– Kada sam vidjela uvjete u kojima većina djece živi a vezala sam se uz njih jako, nisam mogla vratiti se u Hrvatsku i reći to je bilo to. Vidjela sam, bila malo tamo, jedno lijepo iskustvo i zaboravljena priča. Zato sam odlučila pokrenuti uz pomoć prijatelja izgradnju sirotišta za djecu bez oba roditelja. Do sada smo skupili 500 tisuća kuna i dalje skupljamo pa se nadamo da će do kraja ljeta sirotište biti gotovo. Tada ću se i ja vratiti tamo.
Koliko djece i do koje dobi će moći biti smješteno u sirotištu?
– Kapacitet je 50-ero djece, pola djevojčica i pola dječaka. Primat će se djeca od 0 do recimo 18 godina života odnosno po završetku srednje škole. Osigurana im je školarina zahvaljujući dobrim ljudima iz Hrvatske koji su spremni platiti im školarinu. Sirotište neće biti previše standarno opremljeno jer ih ne žlimo izdvajati od onog na što su navikli. Ali najvažnije je da imaju tople obroke, posteljinu na kojoj spavaju i suho mjesto za boravak.
Koji su po vama, osim siromaštva najveći problemi Tanzanije?
– Definitvno su to bolesti poput malarije i side. No veći problemi od samih bolesti su nedovoljna edukacija i nedostatak novaca za lijekove. Primjerice, većina stanovnika misli da je sida poput gripe jer ovdje ima puno sekti i vračevima koji ih u to uvjeravaju. A kako ne znaju za bolje, vjeruju u to. Imala sam malariju dva puta i izlječila sam se jer sam pila lijek koji košta pet kuna. No većina ljudi ovdje nema niti toliko. Problem su i kućice od blata i sijena koje naravno prokišnjavaju. A djeca i onako hodaju bosa po tom blatu i onda odlaze u te kućice ´osušiti` se. Strašno.
Kako izgleda obrazovni sustav?
– Ono što me najviše oduševilo kod te djece i mojih učenika je disciplina. U jednom razredu je 60 učenika i niti jednom ih nisam morala upozoravati da se smire ili da prate nastavu. Učitelja beskrajno poštuju. No ono što me rastužilo je fizičko kažjavanje djece. Ako ne napišu zadaću ili ako ne riješe test dobro ih se tuče debeolom trskom po rukama. To mi je bilo najgore pogotovo kada znam da jednostavno ne stignu to napraviti. Pogotovo djevojčice koje moraju pomagati u kući i tek kada sve obave mogu se primiti školskih obaveza iza sedam navečer. Bez struje, sretni su ako imaju svijeću uz koju mogu raditit.
Kako su djeca podnijela vaš odlazak?
– Teško jer i oni su mene zavoljeli i prihvatili. Djeca osjete kada im netko želi pomoći. Ne samo oni naravno. Svi su me toliko lijepo prihvatili. To su ljudi koji što manje imaju to više to žele podijelti s drugima. Oni najsiromašniji bi s tobom podijelili zadnju zdjelu riže. Kada sam odlazila, nudili su mi kokoš što je njima najveća vrijednost. Uzela sam kokoš ali sam ju poslije dala drugima u selo jer znam koliko im to znači. Ljudima koji žive uglavnom od brašna, vode i graha. Mi nismo ni svjesni koliko smo sretni što smo se rodili u ovom dijelu svijeta.
