Diplomat se nakon posla baca na pisanje romana

Autor:: Matea Roščić 12/14/2010 8:32

Radni dan Zorana Tomića započinje u 6.30 – budi se, oblači odijelo, veže kravatu i kreće iz svog stana na zagrebačkom Vrbiku prema Buzinu gdje se nalazi Američko veleposlanstvo. U osam sati već je na novinskim press briefinzima u gospodarsko-političkom odjelu u kojem je zaposlen, a ostatak dana uglavnom provodi po sastancima unutar ili izvan Ambasade.

On je politički specijalist, kako mu sama titula govori, a njegov je dnevni posao zapravo kombinacija novinarske, prevoditeljske i savjetničke djelatnosti. Velik dio radnog vremena provodi prevodeći, a često prati američkog veleposlanika na poslovnim sastancima i formalnim večerama u funkciji prevoditelja. Dnevni mu je zadatak i proučavanje svih dnevnih novina u Hrvatskoj, te pozorno praćenje unutarnje politike zemlje – a o svemu izvještava, te savjetuje voditelja političkog odjela Američkog Veleposlanstva koji je izravan ambasadorov savjetnik.

– Ambasador i njegov savjetnik mijenjaju se svake tri godine, pa kako bi oni mogli kvalitetnije obavljati svoj posao i pohvatati konce političke situacije u njima dotad nepoznatoj zemlji, nužni su im razgovori s ljudima koji su u tom poslu više godina i izravnije upoznati s političkim događajima – objašnjava simpatični Tomić, koji je diplomirao engleski i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, a upisao je i magisterij amerikanistike.

Nije loše kasnije početi pisati jer se ne morš odricati ranijih radova

Situaciju oko zahtjeva za uhićenje i ekstradiciju bivšeg premijera ipak nije htio komentirati, upućujući me glasnogovornika Veleposlanstva ili ambasadora, no kad je riječ o romanima koje piše u slobodno vrijeme, postao je bitno rječitiji.

Prvi literarni radovi ovog rođenog Splićanina datiraju još iz razdoblja osnovne škole, no ozbiljnije je počeo pisati na fakultetu. Ipak, s objavom je malo pričekao, pa je svoj roman-prvijenac ”Nebo su prekrili galebovi” objavio neposredno poslije četrdesetog rođendana.

– Jedna moja lektorica mudro je zaključila kako nije loše kasnije početi pisati jer se onda ne moraš odricati ranih radova – objašnjava Tomić zašto je s prvim romanom debitirao relativno kasno.

‘Nebo su prekrili galebovi’ nastao je u svega desetak mjeseci, kako veli, neto pisanja, a strukturiran je u 12 poglavlja koji samostalno funkcioniraju kao priče što je, kako mi objašnjava pijuckajući limunadu, jedna od specifičnosti te knjige, a neovisne priče se na samom kraju ipak povezuju u cjelinu. O čemu govori njegov literarni prvijenac, pitam.

Tomić kraj kreveta uvijek drži bilježnicu i olovku

– Najbolji odgovor na to pitanje dao je po meni Srđan Valjarević kad su ga pitali o čemu je njegova knjiga: A o čemu je život? – odgovara otkrivajući ipak kako su njegovi likovi iz prvog romana uglavnom marginalizirani, gotovo getoizirani pojedinci, s ruba društvene ljestvice izmišljenog Velegradeca koji je metafora za današnji Zagreb.

Drugu knjigu ‘Pričine i drugi umišljaji’ objavio je koncem ožujka ove godine, a u međuvremenu je preveo i Priče o običnom ludilu Charlesa Bukowskog. I dok u prvom romanu prikazuje marginalce u okrutnom velegradu, ‘Pričine i drugi umišljaji’ problematiziraju odrastanje u dalmatinskom mjestašcu Kaštelanskog zaljeva. Književne uzore, tvrdi, nema, no od naših autora osobito cijeni Krležu, Kiša i Andrića.

Pisanje shvaća vrlo ozbiljno zbog čega nastoji većinu slobodnog vremena provesti za računalom, a za slučaj da mu neki dijalog ili situacija padne na pamet u sitne noćne sate, kraj kreveta uvijek drži bilježnicu i olovku – kako bi ih odmah i zapisao.

– Za mene je pisanje je zapravo davanje oduška toj mojoj neobuzdanoj i razuzdanoj crti jer dok sam na poslu uvijek strukturiran i primoran poštovati određene obrasce ponašanja, kod pisanja sam zapravo ja gazda onoga što radim. Od pisanja romana se kod nas ne može živjet, to mi zvuči kao neostvariv san jer, nažalost, postoji nešto što se zove stvarni svijet – zaključuje.

Ljubav prema glazbi oduzima Zoranu najviše vremena

Istina, no prezime Tomić nužno podsjeća na njegovog , zasad slavnijeg kolegu i vršnjaka, Antu. Jesu li u rodu, s obzirom da su obojica Dalmatinci?

– Jesmo, naravno: njegova baba i moja baba su dvije babe – šali se Tomić dok mi pokazuje svoje četiri gitare i objašnjava kako mu ljubav prema glazbi trenutno uzima i najviše slobodnog vremena.

Iako je još kao klinac svirao za svoj gušt i tek pokoju curu u zvjezdanim ljetnim noćima, prije desetak godina se ponovno vratio svirci. Otad je promijenio dva benda – svirao je u Ben Dover-u i Elektric Žaretu , a trenutno najviše uživa posjećujući jazz koncerte i usavršavajući svoje gitarističko umijeće s privatnim instruktorom. Iako je njegov životni put, kako i sam tvrdi, išao malo obratnim smjerom s obzirom da se vrlo mlad oženio i dobio dvije kćeri, uopće ne sumnjamo da će nas ovaj kreativni pisac i glazbenik još mnogočime iznenaditi. Jer nikad nije kasno, zar ne?