Autor:: Ana Zorić 5/10/2011 11:29
Zbog nedostatka novca za pet od sedam autonomnih kuća, koliko ih ima u Hrvatskoj, prijetilo je zatvaranje. Prošlog petka u Ministarstvu branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti potpisan je sporazum o sufinanciranju rada savjetovališta i skloništa za žene, te njihovu djecu koji su žrtve nasilja u obitelji, pa im je na taj način osigurana financijska potpora u iznosu od 2.027.602,00 kuna. 
Međutim, aktivistice autonomnih kuća nisu zadovoljne. Ministarstvu i Gradu zamjerjaju što, iako su potpisali sporazum, nisu ravnopravni partneri te da su stavljene pred gotov čin u kojemu se bile prisiljene potpisati ugovor. Trajno rješenje vide u Zakonu o financiranju autonomnih ženskih skloništa.
Ugrožavanje opstanka skloništa je nedopustivo
– Očekujemo usvajanje prijedloga nacrta Zakona u hitnoj proceduri, odnosno prije izbora – kaže Neva Tolle iz ženske autonomne kuće Zagreb.
Ukoliko bi došlo do zatvaranja ženskih kuća, Tolle navodi da bi to žene i djecu otjeralo kod rodbine i prijatelja što je siguran put povratku u nasilnu situaciju jer su to zlostavljačima poznate adrese. Kako kaže Neva Tolle, u Hrvatskoj postoji samo sedam autonomnih ženskih skloništa sa ukupno 120 mjesta za žene i djecu, a ti kapaciteti ne mogu zadovoljiti potrebe za smještajem, stoga je svako ugrožavanje opstanka skloništa nedopustivo.
– Kada bi se skloništa zatvorila, žene bi ostale bez pomoći, bez besplatne odvjetnice koja im pruža pravnu pomoć i pomaže im da završe sve pravne postupke, bez radnica skloništa psihologinje koje im pomažu da se oporave, da im se vrati vjera u sebe, da im se vrati samopouzdanje, da stanu na svoje noge – navodi Tolle.
Donacije koje dobiju u autonomnim ženskim kućama troše na najam i režije za sklonište i savjetovalište, stručnu pomoć za žene i djecu, zaštitu, hranu, psihologinju i odvjetnicu. Prvih deset godina postojanja financirale su se isključivo putem donacija srodnih ženskih projekata i fondacija iz inozemstva.
Europske države financiraju skloništa 90-100 posto
Od 2000.g. počele su dobivati donacije i od domaćih institucija, uglavnom putem natječaja. Kampanjom ‘RECI DA’, koju su provele u 2008. godini, uspjele su osigurati da država, gradovi i županije, osiguraju svaki 30% proračuna svih autonomnih ženskih skloništa, a da skloništa preostalih 10% osiguraju sama. No to je funkcioniralo samo u 2009. godini. Prema riječima Neve Tolle, već u 2010. godini, država je smanjila svoj udio za 10%, a županija za 56%, a sredstva su dodatno smanjena u 2011. godini od strane države.
– Paradoks je u tome da, iako se ne drže dogovorenog sufinanciranja, brani nam se apliciranje na sve natječaje za koje se sredstva osiguravaju u proračunu, dakle to su natječaji ministarstava, vladinih ureda, gradskih i županijskih ureda, s obrazloženjem da se već sufinanciramo iz proračuna – navodi Tolle i dodaje:
– To nas je dovelo u situaciju da nemamo dovoljno sredstava za rad, a nemamo ih gdje niti osigurati. Kroz sklonište godišnje prođe 15 do 30 žena, te 40 do 70 djece, te samo u iznimnim slučajevima žene imaju potrebu ostati i duže od godinu dana, no to se rijetko događa obzirom da je godina dana uglavnom dovoljna kako bi se riješili svi problemi vezani uz nasilje koje je žena preživjela. Ukoliko je u pitanju izrazito kompliciran slučaj, žena tada može ostati o duže od godinu dana, no tada, kao ni prvih godinu, ne plaća smještaj.
Obzirom da je najveći problem financiranje autonomnih kuća, pitali smo Nevu Tolle na koji se način financiraju autonomne ženske kuće u Europi.
– Ovisi od države do države, no u velikom broju slučajeva država sufinancira rad autonomnih ženskih skloništa u iznosu od 90-100 posto. U nekim zemljama, kao u Švedskoj sudjeluje i lokalna zajednica u sufinanciranju, neka skloništa u Italiji u cijelosti financira pokrajina, dok naprimjer u Austriji, Njemačkoj, Luksemburgu skloništa financira država – kaže Tolle.
