3/30/2011 14:46
Kada sam bio dijete uvijek sam želio da budem liječnik ili odvjetnik. Život me je odveo u jednu i drugu profesiju, izravno ili neizravno, ali me je naučio da se bez argumenata ogovaraju najviše homoseksualci (ljubomora), pa zatim policajci (zbog uspjeha u otkrivanju kaznenih djela), a tek tada dolaze liječnici i odvjetnici.
Obično kažu da je bolest sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna. Gore navedeno mogu argumentirati i pojavom nekompetentnih političara koji su postali sastavni dio našeg života. Kada govorimo o ravnopravnosti spolova političari spominju homoseksualce i njihovu ravnopravnost, no, ono što se sada događa u mojem Zagrebu prelazi svaku granicu pristojnosti, logike pa sam svjestan neravnopravnosti koja je sastavni dio zagrebačkog života.
No, krenimo redom.
Kod Kamenitih vrata već je godine 1680. Zagreb imao svoju gradsku bolnicu koja je više podsjećala na ubožnicu, tome slično bila je i bolnica na početku Vlaške ulice pa je tako počela izgradnja ”Zakladne bolnice” u Zagrebu i to još godine 1794., a izgradnja je trajala gotovo 20 godina. U okviru bolnice je bilo najvažnije da je uređena crkva ”Trpećeg Isusa”, kao i smještaj za 28 siromaha te jedan odjel za duševne bolesnike.
Bolnicu su 1804. preuzela milosrdna braća reda sv. Ivana Božjega. Grad je bio u teškom stanju pa je gotovo pedeset godina sagrađena posebna gradska ubožnica, ustvari starački dom koji je nastavio svoj rad u Stenjevcu, a danas je postao zajedno s Vrapčem – Klinika za duševne bolesti. U to vrijeme Zagreb je očito imao više duševnih bolesnika nego kirurga koji bi eventualno mogli pružiti kiruršku pomoć, a npr. u Vinogradskoj bolnici ili kako ju danas nazivamo bolnica ”Sestre milosrdnice”, bili su još vinogradi, pa se tako u sagrađenoj dvokatnici s dvjesto kreveta preporučivalo da se bolesnicama ”nakon svakog jela doda i malo vina”.
Također u središtu grada sagrađena je ”Zakladna bolnica” sa četiristo kreveta, ali su fekalije i ostalo iz te bolnice curile na Gajevu ulicu, a u to vrijeme je bio pokret da se razvije centar grada Zagreba.
Nastavak takve ”Zakladne bolnice” (danas neboder na jelačić placu) sagrađen je na brežuljku koji se zove Rebro i to uz svesrdnu pomoć fašističke Njemačke, jer su se tamo uglavnom liječili ranjenice s fronta (1942.).
Da ne bi bili nepravedni dograđivale su se i razne pomoćne bolnice u središtu grada pa tako državne klinike u Draškovićevoj i Kukuljevićevoj ulici, kao i Klinika na Šalati. Podignuta je i rodilište u Petrovoj ulici, a što je najvažnije želim istaknuti da su još u prošlom stoljeću sagrađeni privatni ”sanatoriji”, od kojih se jedan nalazio u Klaićevoj ulici, drugi na Srebernjaku, a treći u Zelengaju. Dakle, već su prije sto pedeset godina postojale privatne bolnice u Zagrebu.
Najstrašnije je da smo više desetaka godina u socijalizmu odvajali milijune i milijune sredstava za izgradnju bolnice u Blatu (1964.), gdje je danas skladište i veliko golf igralište. Danas čitam da će uskoro tamo postati obrtnička oaza sa najvišim neboderom u Hrvatskoj. Umjesto zdravlja imat ćemo urbanu sredinu-zonu uz Savu kao novi simbol obrtništva, a ne zdravstva.
Bravo!
Političari se očito trude da nam ne razvijaju zdravstvo, ali sigurno će od trgovine nešto pasti u ”birokratsku škrabicu”. Očito da su oni vještiji od nas.
Postoje i svijetli trenuci. Svojom upornošću i medicinskim parametrima, prof. dr. sc. Kurjak još je davne 1974. godine u Petrovu bolnicu uveo prve ultrazvučne aparate, ali su neki tadašnji ”doktorski gnomi”
bez ikakvog razloga i iz čistog jala počeli ogovarati da je ultrazvuk štetan, a sa sigurnošću možemo kazati da ako je po ičemu Zagreb poznat u medicinskom svijetu onda je to ultrazvuk.
Ti isti takvi ”gnomi” sada iz političkih razloga napadaju izvjesnog poduzetnika Ivana Rajkovića za koga tvrde da je ugostitelj i taksista, iako mu je supruga liječnik, da je uveo u Hrvatsku ono što Hrvatska liječnička komora nije odobrila, ili kako kaže netko od rado ”slikanih doktora”, da treba početi rat u HDZ-u koji je započeo prof. dr. sc. Andrija Hebrang.
Jedan od rijetkih koji se protivio napretku i koji je želio da bolnica Rebro ostane najbolja bolnica na ovom dijelu Europe, neurokirurg. dr. sc. Josip Paladino-vjerojatno najbolji neurokirurg na svijetu, kao ravnatelj KBC Rebro smijenjen je od stranke na vlasti-HDZ-a. Jedna od objektivnih stvari je činjenica da su nosioci zagrebačkog zdravstva morali prisilno u mirovinu pa su nastavili rad u privatnom sektoru ili kako smo rekli pred sto godina u ”privatnim sanatorijima”. Bolesnom Zagrepčaninu jednostavnije je, bez čekanja, uvreda, moljenja i diskrecione ocjene nekakvog mladog liječnika, platiti 9.000,00 kn da ne bi trebao otići u Mađarski, Sloveniju ili Austriju. Pitam se kako to da plaćamo zdravstveno, a u državnim bolnicama nemam ni jedan PET/CT? Stvar je sistema, a ne USKOK-a. Svaka čast vrijednim liječnicima koji danas u našim bolnicama presađuju srce, bubrege i jetru, a nakon dvadeset i pet godina razvijaju i potpomognutu umjetnu oplodnju, tako da jadne ženice ne moraju u strane zemlje, a bit će i ”više Hrvata. Netko je imao snagu pa je tako Ivan Rajković u Zagrebu i Zadru nabavio aparate (PET/CT) pa je tako omogućeno pacijentu rano otkrivanje karcinoma. U Zagrebu uspješno presađuju srce, bubrege, a prvi smo na svijetu po pitanju ultrazvučne dijagnostike. Da li rano otkrivanje karcinoma vrijedi 41 milijun kuna ili 81 milijun kuna?
Sada ti liječnici koji su zaposleni u svojim poliklinikama imaju manjak stručnjaka i potpuno ljubomorno, demagoški napadaju privatnu Polikliniku Medikol. Čudno je koliko je bilo liječnika političara u proteklih dvadeset godina koji su se ”rivali” u politiku, umjesto da ostanu u medicini, s time da zaboravljaju da najveća tekovina život i mali čovjek. Jedni su bili potpredsjednici Sabora, ministri, ambasadori itd.
Upravo je sramotno kako su se ti organi vlasti (liječnici političari) odnosili prema medicinskom osoblju (medicinske sestre i sl.), što naravno ne opravdava niti moje kolege suce, državne odvjetnik , upravne pravnike koji su doveli svoje tajnice i daktilografe na najniži nivo.
Dragi Zagrepčani, glasali ste za kapitalizam pa ga imajte! Pitao sam svojeg susjeda u Pušći – zakaj mu je natekla noga? On mi je odgovorio:. ”Bude mi sused sa pijavicom pustil krv pak bu mi boljše, a ako prejdem u bolnicu, a za to nemam ni penez, ne znam jel bum se vratil doma”. Začudio sam se kada sam na svojem radnom stolu našao pozivnicu za promociju knjige, inače nepoznatog autora, ”Neznanje u službi znanja”. Moj susjed je prebolio bol ali ne i bolest.
Naravno, čovjek u svemu treba biti sarkastičan ali i realan.
