Autor:: Tanja Molvarec 11/28/2011 15:09
Djelatnici Knjižnice Savski Gaj svaki drugi četvrtak okupe osobe s intelektualnim poteškoćama i provode radionice čitanja na glas.
Kako je kazala knjižničarka Davorka Semenić-Premec namjera nije bila naučiti ih čitati, nego naučiti ih na knjigu kao novog vida zabave, druženja i neprisilnog učenja. Jer kroz cijelo vrijeme školovanja, čitali su s poteškoćama, što je nužno dovodilo do neuspjeha.
– Kad učestalo doživljavate uslijed neke radnje neuspjeh i pokudu, to više ne želite i ne volite raditi. Međutim, motivaciju za čitanje nije bilo tako teško vratiti kako se u prvi mah činilo. S obzirom da grupa više ne pripada školskom sustavu, moja je pozicija puno zahvalnija i slobodnija. U odabiru tekstova za čitanje, mogu gledati na to što se korisnicima sviđa čitati, a ne ono što moraju pročitati – objasnila je Premec.
Osim čitanja rade se i kostimi od kartona
Najvažnije je da su im tekstovi zanimljivi, pa stoga oni nisu uvijek u skladu s njihovom dobi. Na radionicama se čita primjerice ‘Bum Tomica’ Silvije Šesto ili ‘Dnevnik malog Perice’ Vjekoslava Majera.
– Ponudila sam i pjesme Dobriše Cesarića i ‘Bajku o vratima’ Danijela Dragojevića bez obzira na njihovu simboliku. Nisam sklona uskratiti neka književna djela samo zato što ih čitatelji možda neće razumijeti. Razumijet će na razini priče, neće shvatiti simboliku. Zato mislim da bi i neka klasična djela mogli lakše čitati kad bi bila prilagođena. Dilema je da li će neko djelo izgubiti na ljepoti, ako uklonimo stilske figure. Da, za prosječnog čitatelja sigurno. Ali za čitatelje koji mogu pratiti književno djelo samo na nivou priče, to bi bio dobitak. Ukoliko im te tekstove ne prilagodimo, ta su književna djela za njih ionako izgubljena i nedostupna -objasnila je Premec.
Program se provodi tri godine, svaki drugi tjedan, a uključuje mlade u dobi od 20 do 35 godina, s različitim intelektualnim poteškoćama poput mentalne retardacije, sindroma hiperaktivnosti, psihoze, neuroze, emocionalne smetnje, Downovog sindrom kombinirano s tjelesnim invaliditetom, slabovidnošću, disleksijom, disgrafijom i dislalijom iz Dnevnog centra za rehabilitaciju i radnu terapiju Egida. Broj sudionika se tijekom tri godine povećao pa je tako 2008. godine bilo 14 sudionika, a 2010. godine broj se povećao na 23.
– Čita se na glas iz nekoliko primjeraka iste knjige ukoliko su nam na raspolaganju, tako da jedan započne i onda se nastavlja u krug. Nije bitna vještina čitanja. 
Nakon čitanja nekog kraćeg teksta slijedi razgovor o pročitanom ili o nekoj aktualnoj temi koja se može nadovezati na pročitano. Ponekad su te radionice prigodne, primjerice vezane uz vjerske blagdane ili godišnjice i slično. U takvim radionicama sudjeluju i školska djeca, pa jedni druge uče kako se što radi – kazala je Premec.
Tako su u veljači izrađivali kostime od kartona za Fašnik. Grupa se maskirala u igraće karte, pa je svatko izrađivao svoj sendvič znak.
Na kraju svake radionice, sudionici posuđuju dva do tri naslova za čitanje kod kuće. Opet prema mogućnostima, neki čitaju slikovnice (Grimmove i Andersenove bajke), neki enciklopedije za djecu i stripove, a neki ljubavne ili kriminalističke romane (primjerice romane Barbare Cartland, Agathe Christie, M. H. Clarke i slično).
– Ponekad smo u mogućnosti pozvati nekog književnika na književni susret poput Silvije Šesto ili Zvonka Todorovskog. Rado bismo im pokazali i neku predstavu i organizirali izložbe njihovih radova. Do sada ih je bilo nekoliko skupnih u okviru Knjižnice širom otvorenih vrata i jedna samostalna maketa jedrenjaka u našoj knjižnici – kazala je Premec.
Neki roditelji su također izrazili zadovoljstvo ovom radionicom.
– Želim da se nastavi aktivnost odlaska u knjižnicu, jer sam preko knjige uspostavila potpuno novi oblik kontakta. Moj je sin hiperaktivno dijete i vrlo teško zadržava pažnju na nekom sadržaju. Ali, otkad u knjižnici posuđuje knjige, svaku večer zajedno čitamo jer on ne čita sam i to nam je postao dnevni ritual. Za vrijeme čitanja se smiri i prati radnju knjige. To nam je najmirniji i najugodniji dio dana u kojem imamo osjećaj zajedništva. Osim toga, vrlo je savjestan u vraćanju knjiga, što je za njega velika stvar – kazala je jedna majka.
Kako bi vidjela rezultate ovakvog rada nakon tri je godine rade provela ispitivanje među osam djevojaka i pet mladića koji su polaznici radionice od njezinog početka i njihovih roditelja o dojmovima.
Ispitivanje je pokazalo da cijela grupa posjećuje knjižnicu samo u grupi jednom u dva tjedna, ali dvije djevojke idu puno češće i u knjižnice koje su im blizu mjesta stanovanja u Knjižnicu Novi Zagreb i Dugave. Njih osmero mijenjaju knjige jednom mjesečno, dvoje jednom u dva mjeseca, troje češće. Što se motiviranosti tiče, još uvijek najčešće idu u knjižnicu zbog druženja.
– Knjige biraju po preporuci stručnog osoblja, a dečki najviše vole čitati pustolovne romane dok cure više volje ljubavne romane- Ankete roditelja su mi pokazale nešto što nisam znala, jer sam roditelje srela samo dva puta. Od 13 roditelja sedmero su članovi neke gradske knjižnice i posjećivali su knjižnicu zajedno sa svojom djecom. Gotovo svi (njih 11 su čitali svojoj djeci). Troje još uvijek čita svojoj djeci. Osmero djece čita samostalno. Desetoro je roditelja primijetilo da im djeca više čitaju od kada organizirano posjećuju knjižnicu, ali samo se njih četvero druži s djetetom uz knjigu više nego prije. I svi misle da su im djeca uz knjižnicu otkrili novi vid zabave – kazala je Premec.
Evo što jedna od sudionica radionica, Jelena Gospodarić (30), misli o čitanju.
– Čitanje doživljavam kao zabavu. Volim čitati sve što je bajkovito kao što je Harry Potter ili Kronike iz Narnije. Ponekad čitam knjige koje govore o problemima. Mi djeca s kolodvora Zoo je jako teška knjiga. Govori o mladima koji su svoje probleme htjeli rješiti drogom – otkrila je Jelena.
