4/7/2011 10:48
Već dugo godina bavim se poslom koji ulazi duboku u ljudsku podsvijest i dušu, a koji ima krasne i loše prednosti slave. Slava je zapravo okolnost da nosi to ime koje se povlači po ustima glupana.
Danas ću vam ispričati nekoliko priča o jednoj sportskoj igri s loptom koja se zove nogomet, a u daljnjoj prošlosti nešto slično nogometu igrali su Kinezi, Babilonci, Egipćani pa čak Grci i Rimljani. Povijest nogometa počinje u modernom smislu 1863. godine kada je u London osnovan nogometni savez (Football Association), a mnogi ne znaju da je najstarija nogometna utakmica odigrana u Glasgowu 1855. godine, dok je najstariji nogometni klub osnovan u Engleskoj- ”Sheffield” (osnovan 1855.) Naknadno se taj sport počeo razvijati i u Europi, pa tako prvo u Danskoj, Nizozemskoj itd., a prvu nogometnu loptu donio je u Zagreb Franjo Bučar (1893.), a u Beograd Hugo Buli (1896.)
U Zagrebu je 1903. godine osnovan ”Hrvatski akademski športski klub”, dok je u Splitu osnovan godine 1911. Tu zapravo počinjeni povijest toga sporta u našim krajevima, a ja se sjećam kako je moj otac s ponosom isticao da je igrao lijevo krilo u nogometnu klubu NK Viktorija, dok je jedan od mojih ujaka bio i poznati golman. Odgajan sam u sportskoj familiji, gdje je npr. moj bratić pok. Predrag Heruc bio svestrani sportaš, a ja sam kasnije dosta ozbiljno igrao rukomet, tako da sam na terenima NK Dinamo prvi puta, kao igrač, nastupio za rukometni klub ”Mladost”. Tada se igrao veliki rukomet, dakle, u Maksimiru na stadionu koji je bio dugačak za odigravanje nogometnih utakmici, a to znači između 100 i 110 m. Igralo se kao i u nogometu s jedanaest igrača, a sjećam se da je za nas igrao tada poznati golman Kralj, koji je bio jedan od najboljih glazbenika na usnoj harmonici. Po završetku pravnog studija još kao pripravnik dolazio sam u Klub u Maksimiru i upoznao sam tada mnoge poznate nogometaše, a tamo sam upoznao i sina možda najvećeg nogometaša koje samo ikada imali, Icu Hitreca.
Kako su Slaven Zambata i Krasnodar Rora bili moji kolege pravnici posebno sam se zbližio sa Slavenom i njegovom suprugom, koja je također bila pravnica, i tada sam shvatio da s jedne strane postoji nogometna inteligencija, ali i inteligencija koja je potrebna da se postane velik igrač kao što je bio Slaven Zambata, koji mi je do danas ostao kućni prijatelj. Za obojicu me vežu i vrlo interesantne i zgodne priče kada su se isti nametnuli kao izvrsni igrači u Europi, pa je tako Slaven završio u Austriji, a sjećam se da sam Rorom putovao u Lijež (Belgija), gdje sa obitelj ostao i nastavio sportsku karijeru. U to doba navedeni su igrači dobivali vrlo male naknade jer je veći dio uzimao NK Dinamo, što npr,. nije bio slučaj s velikim igračem kao što je bio Mladen Ramljak koji je završio u Feyenordu, a kada se za vrijem sportskog odmora vratio u Zagrebu poginuo je na autoputu Zagreb-Beograd, što je bila zaista velika sportska tragedija.
Kao odvjetnik Dinama zastupao sam mnoge sportaše, davao im pravne savjete pa se tako sjećam da je u moju kancelariju došao i Zvonimir Boban zajedno sa svojim ocem, jer ga je tadašnji trener Ćiro želio prodati u FK Crvena Zvezda. Branko Gračanin i pok. Mirko Braun bili su moji prijatelji, a kako sam zastupao Dinamo dosta sam učinio u svezi razmjene kafića koji su tada bili popularni, pa je tako Braun dobio već sada statusni kafić, a Gračanin vrlo lijepi lokal u Dubrovniku.
Ima mnogo priča iz toga doba, a možda najtragičnija je ona koje se svi nerado sjećamo, a to pogibija sina Vlatka Markovića. Danas Predsjednik HNS-a ostao je tada bez sina uz blizini Novog Mesta, odnosno Čateža. Dobro sam poznavao i veliko nogometaša Stjepana Lamzu koji je nakon jedne utakmice i slavlja u tada kultnom restoranu Šumski dvor na Prekrižju pao s balkon, tako da je prestala njegova sportska karijera. Inače, vrlo malo Zagrepčana zna da je nedugo zatim isti restoran izgorio jer ga je zapalila jedna rastrojena kuharica. Taj isti restoran nekada je bio ladanjska kuća poglavnika Ante Pavelića. U to doba NK Dinamo bio je veliki klub, no, ostao je kao i uvijek neka vrsta statusnog simbola oko kojeg se sakupljala tadašnja ”socijalistička buržoazija”, ali i današnji političari koji sjede u loži, a najveće veselje im je kada za vrijeme poluvremena odlaze na domjenke koje priređuje Uprava. Kako je tada još bila bivša Jugoslavija, glavni transferi bili su uglavnom između NK Partizana, Dinama, Hajduka i Crvene Zvezde, tako da je sve do raspada Jugoslavije stanje u nogometu bilo ustvari preslika stanja u državi.
Jedan od najvećih političara i sportskih radnika bio je tadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, Slavko Šajber, koji je zbog korupcije i kupovine utakmica raspustio jedno cijelo nogometno prvenstvo, što je ostalo u analima svjetskih nogometnih prvenstava. Sjećam se kako smo zajedno bili na proslavi jedne velike godišnjice Hajduka i Šajberu sam savjetovao da se ne vraća u Zagreb. Taj moj savjet primio je sa smijehom, s obzirom da je bio Židov, a Zagrebu je upravo tada bio izručen Andrija Artuković, kojeg sam kasnije branio u velikom političkom procesu. Kroz sport sam upoznao gotovo cijeli svijet, no, nisam materijalno profitirao, osim što sam doživio takva iskustva koja će me pratiti cijeli život. Tvrdio sam da ne postoji sportsko pravo i da su nogometaši ustvari roba. To se posebno odnosilo na transfer nogometaša Deverića iz Dinama u Hajduk pa su mi mnogi predbacivali da je to osveta jer sam zajedno sa spretnim odvjetnicima iz New Yorka dobio parnicu u New Yorku gdje je Slaviši Žungulu omogućeno pravo na igranje. I tada je Hajdukom vladao Tito Kirigin (predsjednik Hajduka), kao i danas Joško Svaguša, inače oboje poznati po pekarskim i slastičarskim proizvodima.
Slaviša je sa sobom poveo jednu od najljepših žena tadašnje Jugoslavije, pjevačicu Moni Kovačić, ali je u New Yorku upoznao glumici Oliviu Newton- John, koja mu je svojom svjetskom popularnošću doprinijela da je dobije, pored zabrane FIFE i Hajduka, pravo na rad. Istina igranje malog nogometa. Tada smo u svijetu kao sportska nacija bili među prvima (kuglanje, rukomet, vaterpolo), a sve škole, svaki mali grad i svaka općina imala je svoje sportske saveze.
Danas je sve novac, a ako novac stvarno ne donosi sreću onda vas molim da nam ga vratite! Neki dan su u školi pitali su učenike-što su po zanimanju njihovi očevi? Jedan je odgovorio da mu je tata električar, drugi profesor, treći obrtnik, dok je mali Stipe šutio, ali na inzistiranje učiteljice nevoljko je priznao da mu tata radi u gay klubu- plešući na štangi. Učiteljica je ostala zaprepaštena i kada su djeca otišla, upitala ga je da li je to istina, on je naravno rekao da nije, ali ga je bilo sram reći da igra za Hajduk. To je klasičan navijački vic ali govori o tome što su danas vrednote i uzori, ali i sportska kultura bez pravih uzora.