Autor:: Josip Kregar 3/29/2010 10:39
Prirodno je da u situacijama tjeskobe i neizvjesnosti u ljudima tiho kuha nezadovoljstvo. Loši i grubi političari na to računaju. Na tihe i očajne ljude inače se ne obraća pažnja, oni su za vladajuće uvijek najbolja publika i podanici. Tako je u vremenima uspjeha i obilja, kada se nitko ne boji duga na računu, kada se pobjeđuje i slave sportski dometi, otvaraju mostovi i ceste, pa makar metar po metar. No kada dođu teška vremena, kada se zalihe istope, kada se prošire glasine da su i sigurni ostali bez posla, kada oglašivači ne plaćaju oglase i kada se počne reklamirati prodaja jeftinog mesa i kruha, kada se ne kupuju novine i kada se pojačano gledaju glazbeni festivali i revije, u ljudima kuha nezadovoljstvo. Ne kupuju se automobili i ne gradi još jedan kat na kući. Ušuškati se u snove i zamišljati glamurozni život, sanjati o dobitku na lutriji, vidjeti bijedu lažnih društvenih zvijezda koje se svađaju, razvode i propadaju, pomaže tom zadržavanju masa u snu. Ne zauvijek. Na naplatu dolaze raniji računi. Ne ostaje samo susjed bez posla, nestašica i strah kucaju na vrata srednje klase, činovnika i profesora, veterinara i policajaca.
Kako mudro piše moj kolega Katunarić – parafraziram - motiv u pozadini je bijeg od odgovornosti, zapravo zazor spram donjih slojeva, dojučerašnjih “saveznika” kojima je mnogo obećavano. Masovno razočaranje rezultatima te politike proizvelo je gađenje prema politici i političarima općenito, čemu nema premca u zapadnim zemljama gdje se politika ipak smatra pristojnim javnim poslom na usluzi građanima. Stoga nije teško razumjeti smisao zabrinutosti političara, kompromitiranih u izgradnji [socijalizama i inače], što bi im se, naime, dogodilo da su se kojim slučajem srozali na dno društva, koje su sami iskopali, i gdje nakon potonuća više nema uzdizanja; kakve bi osude i osvetnička šikaniranja mogli doživjeti od onih ostavljenih na cjedilu?
U takvim ekonomskim uvjetima stvarne oskudice, u psihologiji neizvjesnosti i zorta, u nastanku novih društvenih raslojavanja, glavna strategija nekad moćnih je pobjeći od odgovornosti za učinjeno, optužiti druge, naći nekakve strašnije nove neprijatelje. Kazati da bi sve ispalo na dobro da smo složni i optimistični. Jednostavno, zamijeniti stvarne probleme izmišljenima, braniti se time da postoje neprijatelji i da je sve to loše radi zavisti i mržnje. Kazat će se – idemo naprijed, zajedno, s optimizmom, s novim planovima i programima.
Glavni problem današnjih, a već starih i potrošenih, političkih vladara – je što je vjere u takva čuda sve manja. Ni oni sami u to više ne vjeruju, ali nema im druge, pa i radi svite koja ih okružuje, glume i dalje da je sve dobro i da će tako biti, s njima na čelu.
U gradu Zagrebu prihodi padaju, rashodi ostaju isti, no i dalje se tvrdi da je sve u redu. Holding, ma kako velik, propada, dio po dio. Investicije staju, jer se ne plaća već obavljeno. Stotine milijuna se prebacuje iz prošlogodišnjih stavki proračuna, na ovu godinu, kao da će ta računovodstvena kemija promijeniti stvarnost. Zašto su se izgradili objekti koji zjape prazni i bez svrhe? Ipak će se održati prvenstvo u plivanju. Pjevat će zvijezde kratkih sukanja i silikonskih tijela. Polako se napunilo smetlište na kojem su mnogi zaradili. Planiranje je kaos pomame investitora prema brzoj zaradi. Sportaši ne treniraju, ali se administracija sporta množi i dobro živi u luksuznom prostoru. Holding je imovina grada, o tome ne odlučuje pojedinac (makar zastupao grad – jer grad zastupaju i odvjetnici, ali predstavnici su oni koji imaju ovlaštenje), i strahota i sramota je zbog toga opstruirati mjesecima promjene. Gradonačelnik nije upravljao gradom već se godinu dana bavi kampanjama za vlast. U izborima se pretjeruje i obećava. To je radio preko svake mjere.
Obećanja se pretvaraju u fakture. I to je sistem.
Takva strahota rješavala bi se jednostavno: tko je sistem stvorio, obećanja dao – taj je odgovoran. Ne može ga ništa iskupiti i spasiti. U vremenima obilja novca bilo je lako ušutkati kritiku. Poučna priča o tri praščića, koja uči da u vremenu obilja ne zaboravimo račune, pretvara se u orwelovsku priču o svinjama koje zauzmu vlast (zar nismo svi čitali „Životinjsku farmu“?). Kad vladar ima moć svaka istina lako se prelakira novim obećanjem. Sad toga nema i ostaju dva izlaza.
Jedno je reći da oni koji kritiziraju zapravo smetaju i da bi se bez njih sve ostvarilo i popravilo. To podrazumijeva i to da se onda svaka kritika otkloni kao znak zavisti, mržnje, da se traži ceremonijalna pristojnost da se ne bi čula gruba istina. I prije rečenice „Luka, zaštiti me!“, mi smo to čuli u Skupštini grada.
Osuđujem takvu prividnu pristojnost, raspravu u kojoj se nabrajaju titule i ceremonijalno govore najprije (često izmišljene) dobre strane, da bi se nakon ali… tek reklo, i to uvijeno, što se zapravo želi kazati. Ceremonije su izmišljene da sjaja daju blijedim djelima. Krivim smatram političko traženje dobrog trenutka za obračune, jer ne trebaju obračuni ako se stvari učine na vrijeme.
Drugo je potražiti novi teren nadmetanja. Umjesto da je pitanje dobrog upravljanja pitanje stručnih odluka i sposobnog vođenja, sve se može pretvarati u sporove, pravna tumačenja i fiškalska nadmetanja (ponekad nisam ponosan na to da sam pravnik). U Hrvatskoj se, uostalom, malo može učiniti, a sve se može spriječiti ako imaš moć i veze. Recimo, nakon konačne odluke Ustavnog suda tražiti stav Sabora jest zapravo zahtjev za izmjenom zakona i poticanje većine da se ujedine blokovi. Neuspješno, krivo i samo alibi za grešku.
Uostalom: car je gol, erar je prazan, vrijeme je prošlo i treba reći: dosta!
