Autor: Dijana Ivandić 12/4/2011 21:07
U narednom tekstu saznat ćete što znači kada vam urednik naredi da detaljno opišete svoj prvi put. Pa moj prvi put je bio sada, u nedjelju 4. prosinca kada sam sa svojih 20 godina odlučila to napraviti.
Nije da sam zapravo odlučila, jednostavno mi se taj dan i datum nametnuo, a sa 20 godina si već izgrađena osoba i imaš pravo odlučivati za sebe. Naravno, pitala sam roditelje za mišljenje, ipak su mi oni veliki oslonac u životu pa kao što i za sve drugo tražim potvrdu, tako sam i za ovo. Otac je bio u potpunosti za, podržava moje razmišljanje u vezi toga pa sam odlučila upravo s njima otići prvi put, jer, ipak ulazim u nepoznat teren pa sam htjela da je netko iskusan uz mene.
Probudila sam se taj dan, onako neispavana nakon izlaska i ne znam, čudno sam se osjećala. Imala sam osjećaj kao da radim nešto bitno i mogu slobodno reći da je osjećaj dobar, koliko god sam i dalje skeptična oko samog ishoda. Da, to je to, sa 20 godina napokon imam pravo izaći, birati i eventualno promijeniti. Znači riječ je o mojim prvim izborima.
”Što manje znam, to mi je bolje”
Koliko god ne volim hrvatsku politiku i ne pratim ju pomno jer se vodim onime, što manje znam, to mi je bolje, opet sam se osjećala nekako bitno što i moj glas doprinosi možda budućem boljitku svima nama. Moram reći i da se sramim svog razmišljanja do sada koji je uglavnom glasio: joj, pa što moj glas može promijeniti pored milijuna drugih. Da, vaš glas može promijeniti štošta, i ne, nemojte i vi tako razmišljati. Znate kako se kaže, najlakše je reći ne znam ili odustati. Mladi smo, sami se mijenjamo i odrastamo pa zašto ne bismo sami postavili okolinu u kojoj želimo da se to naše odrastanje odvija. Ovu rečenicu sam u zadnjih mjesec dana valjda najčešće čula. Izlazak na izbore je građanska dužnost, a svatko tko to ne učini nema pravo žaliti se na stanje u državi. Što je najgore, rečenica je skroz u redu. Stanje u državi je takvo da ono jednostavno zahtijeva promjene. E sad, kako sam odlučila za koga glasati. Prateći istraživanja i eventualna nagađanja tko bi mogao pobijediti, tko je blizu pobjede i tko nema uopće šanse, odlučila sam se samo za promjenu trenutne vlasti pa sam, ajmo reći, mudro glasala.
”Mladi bi posebno trebali glasati”
Fascinantno mi je kako su ljudi toliko podijeljeni, neki ih favoriziraju dok ih neki mrze. No, kako se kaže, o ukusima se ne raspravlja, valjda je to i ovdje slučaj. Ono što sam mogla primijetiti ovih dana, kada se toliko pričalo o izborima je da su ljudi u potpunosti razočarani. Kažu glasat će, a u očima im vidiš nezadovoljstvo, nezadovoljstvo koje je i više nego opravdano. Gledam te plakate po cijelom Zagrebu, slogane od kojih mi se, da ne budem neugodna, želudac digne.
”Valjda gore ne može”
Tijekom svakih parlamentarnih izbora, sve stranke trude se izmisliti svoj izborni slogan koji će biti dovoljno zvučan i pamtljiv te natjerati potencijalne birače da upravo njima daju svoj glas. Osobnog sam mišljenja da ti slogani apsolutno nemaju nikakav utjecaj na birače, ono što ima utjecaj je njihov dosadašnji rad ili nerad. Usprkos tome, kandidati se ne daju – i dalje troše novac poreznih obveznika i naivnih donatora na uzaludnu misiju. No, pošto ih već danima ne možemo izbjeći, možemo ih barem prokomentirati. Pa kaže, najbolji kad je najteže. Dragi HDZ, na vlasti ste već osam godina i u najteže stanje se ne pada preko noći. Lijepo je imati oslonac, ali vi to definitivno niste već osam godina. Znate što, dalje neću, mislim da nam je svima dosta i slogana i predizbornih obećanja i kampanja. Ono što je nevjerojatno je koliko daleko može ići ljudska bezobzirnost. Oni rade za dobrobit za više od četiri milijuna ljudi, a tako olako to shvaćaju. Zapravo se čini kako ovih četiri milijuna radi za njih, a oni su si osigurali finu mirovinu. Žalosno, ali u takvoj smo poziciji da nemamo drugog izbora. Valjda je ovo jedini put kada će nas oni pitat za mišljenje, pa eto, nadam se da ste svi odlučili to iskoristiti. Ja jesam i ponovit ću to za četiri godine, kada se nadam da će izbor biti nešto ugodniji.
