Autor:: Marija Pajić 6/6/2011 11:03
Bilo je to prije nekoliko godina, temperatura je bila debelo ispod nule a snijeg je već pošteno zabjelio Zagreb. Sve je bilo bijelo baš kao i naša ‘Bijela strijela’.
Ta slatkica poznatija kao Yugo 45 uljepšala je naš život. Možda zvuči čudno, ali nas četiri prijateljice smo stvarno neizmjerno uživale u tom vozilu. Sjećam se da nije radio žmigavac, a desno staklo se nije moglo spustiti pa ako si htio udahnut malo zraka, uvijek si morao otvarati vrata. Nekada smo znale i otvoriti vrata te ispružiti ruku čisto da onaj iza nas zna u kojem se smjeru krećemo.
Suludo je zamisliti četiri dvadesetgodišnjakinje kako jure Zelenim valom u ‘Bijeloj strijeli’ slušajući muziku preko mobitela jer nažalost, strijela nije imala ni radio . To jest imala je, ali nije bio u funkciji s obzirom na to da je u obitelj moje prijateljice došao iste godine kada se i ona rodila, davne 1987.. .
Moram priznati da su mi to bila i najdraža vremena, tzv. ni brige ni pameti. Našoj sreći nije bilo kraja kada smo jureći tim istim Zelenim Valom ugledali druge komade u istoj takvoj jurilici. Suosjećale smo se sa strijelom jer ona je bila dio nas. U njoj smo se pripremale za izlaske, šminkale, plakale i smijale, sve to slušajući lošu verziju 50CENTa na polovnoj Nokiji. Prije izlaska, svaka bi izdvojila 10 kuna da napijemo jurilicu i za 40 kuna mogle smo komotno cijelu noć pičiti gradom uzduž i poprijeko. Dodatnih 10 kuna bilo je za vino s benzinske od kojeg me i danas prođe jeza.
Svaka vožnja u njoj bila je prava avantura, a najviše nas je pogodilo kad je Strijeli usred vožnje otakazala jedna kočnica. Livin la vida Loca ne opisuje dovoljno taj trenutak. Dok smo skupljale jedna drugu na zagrebačkoj periferiji, prijateljica je primjetila da nešto nije u redu s kočnicom. Kako bi najbolje razlučile o kakvom je kvaru riječ , odlučile smo se za obližnju autobusnu stanicu na kojoj je bilo cca. 50 ljudi. Bolja opcija od naprijed-nazad u tom trenutku nije nam padala na pamet, a društvo s autobusne jedva da smo i primjetile.
U silnom strahu a ujedno i nesigurne u svoje automehaničarsko znanje, krenule smo putem grada. Ne pamtim jesam li u životu doživjela išta gore i strašnije od te vožnje u svom životu. Pomalo buntovne, vozile smo 20 na sat slušajući Strijelu kako cvili i skviči, a naših 8 očiju nije se maklo s ceste. Tišina. Muk. Tada nam definitivno nije bilo ni do 50 Cent-a. Suočene sa najvećim strahom doslovce smo se dogurale do Mesničke, i taman kad smo pomislile tu smo, pred nas je izletio ogroman kamion Čistoće. Sva sreća, dok smo vrištale u isti glas, vozačica je bila toliko pribrana da drži Strijelu pod kontrolom.
Tresle smo se. Već smo vidjele najgore. Klele smo se jedna drugoj da ju ostavljamo tamo i više se nikada ne vraćamo po nju. No, nakon par čašica , bilo nam je žao. U Zagrebu je svanulo a Strijela je djelovala tako usamljeno i tužno, ovaj put bez blatobrana jer smo zapele za neki usputni haustor. I tako, smirene i pribrane krenule smo kući a tek slijedeći dan saznale smo da je samo trećina jedne kočnice bila u funkciji.
Ljudima je možda zapravo u to naše zlatno vrijeme najčudnije bilo što smo mi uporno izlazile u najelitnije klubove i pored raznih BMW-a, Mercedesa i Porschea, strijelu smo redovno prakirale tik uz njih! Znale smo da Ona zaslužuje samo prvi red. Sjećam se i kako je jedan Dečko komentirao: ‘Čuj njih, glume neke komade a voze se u Yugiću’. A definitivno najveći doživljaj iz tih prvih redova bio je taj što nam je Pauk digao Strijelu i krenuo s njom u Radničku. Da, pored silnih Porschea, BMW-a i Mercedesa, dečki iz Pauka odlučili su se za našu Strijelu. Realno, njena vrijednost je bila otprilike tolika kao i policijska i Holdingova kazna zajedno tako da baš i nije bilo nekog smisla plaćati ju. To su uvidjeli i djelatnici te noći pa smo kroz sat vremena imale svoju Strijelu natrag. Bilo je to pravo slavlje.
Iako sva bajna i sjajna u našim srcima, nije imala baš ni neke gume. Sjećam se kada smo zapele u metru snijega i ugledale policiju. Vječno maštovite odlučile smo bježat, no to naše bježanje je izgledalo tako da je Prijateljica stisla puni gas a njihovo vozilo je doslovce vozeći se 5 na sat patroliralo iza nas. Da stvar bude gora upalilo se i crveno na semaforu. Samo nam je kroz glavu prošlo : O, ne! – No, i taj put izvukao nas je šarm. Ili možda samo činjenica da se vozimo u Yugiću im je bila dovoljna.
Ljudi su vječnog mišljenja da u Yugića ne stane više od 5 ljudi, no mi smo i tu barijeru srušile. Vraćajući se kući s još jednog ludog izlaska, uspjelo nas se natrpati čak 7, od toga čak 5 cura i 2 frajera, a jedan od njih visok je otprilike 2 metra. Pamtim scenu kada su me ostavili ispred kuće i kada sam ugledala kako njih šestero sretno odlazi dalje dok je Strijela doslovce ležala na podu. Milimetar je falio da auspuh ne struže po betonu. No, i to smo preživjeli.
I sva ta divna sjećanja jednog dana doživjela su kraj! Tuga, nevjerica i šok. Potpuno neočekivano Strijela je prodana. U toj silnoj boli nastala je i pjesma zvana ‘Bijela Strijela poslije kiše’ koju je napisala moja draga prijateljica….
Gle Bijelu Strijelu poslije kiše!
Nema benzina,
te se njiše.
I bliješti, cugom obasjana,
čudesan je spoj njenih mana…
Al nek se retrovizor malko skrije,
i nestane sve pozadine!
I onda je pregled,
kao prvo,
obično staklo,
prednje, crno…
Nema je…
Žmigavac, retrovizor… ili ne?
Jedna kočnica, četvrt iste, ili dv’je,
Radio, neradio,
Svejedno je!
Ono što je uvijek imala
Jest SRCE!
I što reći za kraj? Još smo neki dan bili s njom… moramo biti snažni… I zato, ne budimo tužni, veselimo se! Slavimo ju! Znam da bi ona tako htjela…
Teško mi je uopće govoriti o iznosu za koji su ga prodali jer iako su prošle 3 godine, još uvijek boli sve. Planirale smo i ofarbati ju u zlatno da dobije pomalo glamurozan štih, no ni to nismo dočekale. Sve nas je zateklo dosta naglo. Navodno je viđena na nekom selu, pala je pod utjecaj nekog hrvatskog seljaka koji sada juri nekim drugim cestama i poljima, ne mareći za njen prijašnji život.
A kako se osjeća Bijela strijela? Vjerojatno, nikako. Ona zna da joj je mjesto pred najboljim zagrebačkim klubovima i da je ona najfinija zagrebačka dama.
R.I.P BIJELA STRIJELA
1987 – 27.2.2008.
