Bijeg pacijenata iz bolnice Vrapče nije izuzetak

Autor:: Stjepan Marković 2/8/2010 9:47

Nakon bijega jednog opasnog pacijenta, Psihijatrijska bolnica Vrapče našla se u fokusu zanimanja javnosti. Posebno zanimanje je nastalo za odjel Forenzičke psihijatrije, s kojeg je pobjegao spomenuti pacijent.

Iako bi se na prvi pogled činilo da će bolnica nakon takvog događaja biti zatvorena prema javnosti te da neće biti spremni na razgovore s novinarima, dogodilo se upravo suprotno. Ravnatelj Vlado Jukić, kao i ostalo osoblje, bili su više nego spremni za razgovor s medijima.

U sličnim slučajevima mnoge institucije bi se zatvorile ili bi nastojale prikazati situaciju boljom nego što jest, no ovdje to nije slučaj. Bez okolišanja govore o nedostacima i prikazuju realno stanje u toj ustanovi. 

Može se pretpostaviti da je jedan od razloga kooperativnosti također i činjenica da bi prikazivanje problema na Odjelu forenzičke medicine moglo potaknuti javnost, a time državu i grad Zagreb da odvoje sredstva za izgradnju nove zgrade tog odjela.

Sam bolnički kompleks koji se prostire na 13 hektara sličan je svakom drugom bolničkom kompleksu, iako ovdje nema gužve i čekaonica, što je inače tipično za hrvatske bolnice. Mjere osiguranja su prilično skromne. Oko bolnice je željezan ograda no ulaz je otvoren i nitko ne pazi na njega, na ulazu u glavnu zgradu je portir, ulazi u zgrade odjela su uglavnom zaključani, a za sigurnost se brinu liječnici i medicinski tehničar, budući da nema nikakve posebne službe.

Odjel forenzičke psihijatrije nalazi se na zapadnom dijelu kompleksa. Sama zgrada je jedna od novijih, pa je se može preuređivati bez dozvola Ministarsva kulture. Zgrada je izgrađena 1957. godine, ima tri etaže i oko 1700 metara kvadratnih. U njoj boravi do 70 bolesnika – koliko je i ležaja, a radi 50 zaposlenika od kojih su tri psihijatra, jedan defektolog, jedan psiholog, jedan socijalni radnik, jedan viši medicinski tehničar, preko 20 srednjih tehničara, četiri pomoćna radnika te ostalo osoblje.

U podrumu se nalaze prostorije koje se koriste za policijska vještačenja. Prizemlje na kojem je ulaz u zgradu je otključano te može se ući i izaći bez pitanja. U prizemlju su uredi medicinskog osoblja i prostorije za rad. Pacijenti se nalaze na prvom katu do kojeg se dolazi kroz dvoja zaključani vrata, prva su na prizemlju, a druga na prvom katu. Riječ je o običnim vratima ispred kojih nema porte ili neke kontrolne točke gdje bi se provjeravao identitet osoba koje ulaze i izlaze.

– Ovaj prostor nema adekvatnu zaštitu te zato nije problem bolesnicima izaći izvan odjela. U Odjel stalno netko ulazi i izlazi. Od rodbine bolesnika, liječnika i drugog osoblja, do studenata i specijalizanta koji se obrazuju u ovoj ustanovi – kazao je primarius Miroslav Goreta, voditelj odjela, i dodao:

– Ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali pretpostavljamo da se bolesnik obukao u civilnu odjeću te izišao zajedno s ostalim posjetiteljima.

Inače, pacijenti s ovog odjela nisu sve vrijeme zaključani na odjelu te bi trebali ići u svakodnevnu jednosatnu šetnju u pratnji medicinskog tehničara. No, kako priznaje ravnatelj bolnice, to zakonsko pravilo se uvijek ne poštuje jer nemaju dovoljno tehničara.

Tehničar često u šetnju ide s dva pacijenta pa mu ih je teže nadzirati. Ove šetnje su idealne za bijeg jer Odjel forenzike nije ograđen, već se šeće po krugu bolnice. Za vrijeme razgovora primarius Goreta nam je iznio jednu nevjerojatnu činjenicu da odlasci pacijenata s njegovog odjela izvan kruga bolnice nisu rijetkost.

On je napomenuo da oni najčešće odu kupiti nešto ili na ručak u restoran te se sami vrate, pa se oko toga u bolnici ne rade problemi. Također veliki broj bolesnika s ovog odjela imaju pravo da povremeno ide za vikend kući kako bi održali kontakt s obitelji. Samo 18 bolesnika nema to pravo i oni bi trebali biti 24 sata zatvoreni na odjelu.

Na prvom katu osim 12 bolesničkih soba nalazi se prostorija za pušenje, blagovaona u kojoj je televizor, sanitarni čvorovi, kupaone te prostorija za liječnike. Odjel smo obišli poslije ručka, pa su bolesnici uglavnom bili u sobama. S obzirom na veliko zanimanje javnosti i česti dolazak novinara, pacijenti nisu u početku bili suviše zainteresirani za razgovor. Zbog zakonskih ograničenja ne smijemo iznositi njihova imena, dijagnozu i razlog boravka u bolnici.

Jedan je pacijent kratko kao problem naveo činjenicu da spava u sobi s ubojicom.

Malo duže smo razgovarali s pacijentom koji nam je rekao da je tu već 12 godina te da uvjeti nisu idealni. Požalio se na nedostatak aktivnost i sadržaja na odjelu, premalo boravka na svježem zraku te nedostatak privatnosti, budući da su sobe osmerokrevetne. Za liječnike je rekao da su u redu te da su vrlo liberalni, što olakšava resocijalizaciju. Napomenuo je da neki pacijenti znaju biti agresivni, zbog čega boravak može biti neugodan.

– Prije 10 godina smo pokrenuli inicijativu da se sagradi nova zgrada. Zemlju imamo, papiri su izvađeni, plan postoji, samo nam nedostaje novac. Nova zgrada imala bi željeznu ogradu visoku preko četiri metra. Ograđeni prostor bi bio dvorište gdje bi pacijenti mogli slobodno šetati, čime bi im se povećao komfor. U odjel bi se ulazilo kroz nekoliko vrata, tako da bi se mogućnosti nekontroliranog ulaska i izlaska sveo na minimum – zaključio je ravnatelj Vlado Jukić.

Također smo za vrijeme posjete obišli i neke druge odjele gdje se liječe bolesnici s manje zahtjevnom dijagnozom. Iako je većina odjela zaključana, uvjeti su puno blaži i atmosfera je vrlo ležerna. Pacijenti šeću po odjelu, razgovaraju i druže, kao što je slučaj u većini bolnica.

Liječnici s kojima smo razgovarali kažu da posao zna biti naporan, no da im je lijepo raditi u ovoj bolnici, pogotovo posljednjih desetak godina, otkako se ponovno ulaže u uređenje i održavanje.