Autor: Sanjin Španović 3/18/2010 8:58
Za točno 50 dana napunit će se deset godina ere Milana Bandića. U nedjelju 7. svibnja 2000. godine tada mladi i nadobudni SDP-ovac uvjerljivo je s koalicijom osvojio lokalne izbore i nakon deset godina autokratizma HDZ-a preuzeo gradonačelničku funkciju.
Bandića su tijekom sljedećih deset godina optuživali za svašta – da je korumpiran, da potiče nepotizam, da je egoist, da je surov, ali nikada mu nisu mogli poreći odlučan, liderski i karizmatični stav zbog kojeg je poput magneta privlačio simpatizere. Bandić je bio alfa i omega Zagreba, osoba koju se sve pitalo i koja je, između ostalog i zahvaljujući Kikaševim poslovnim manevrima, postala treća najmoćnija politička figura u Hrvatskoj, odmah iza premijera i predsjednika.
Zagrebački gradonačelnik od svibnja 2000. do siječnja 2006. godine svoj uspjeh temeljio je na gradskoj riznici koja je svake godine postajala sve bogatija i time omogućavala sve više projekata za gladne zagrebačke građevinarce i mešetare nekretninama, ljude koji uz birače u Zagrebu imaju najveći utjecaj na izbor novog gradonačelnika.
Kako je gradska riznica ubrzo izgubila korak sa Bandićevim/Kikaševim/građevinarskim megalomanskim projektima, Slobodan Ljubičić izmislio je Zagrebački holding i doslovno preko noći oformio jedno od najvećih poduzeća u državi sa kreditnim potencijalom koji se mjerio u milijardama. Projekti su postali još veći i skuplji, te se činilo kako će Zagreb uskoro sa svojim investicijama premašiti državu.
Cijeli sustav, ne računajući novinske naslovnice koje su proizlazile kao rad pojedinih novinarskih romantičara, je funkcionirao savršeno. Nitko se nije obazirao na činjenicu da proračun Grada Zagreba ne može podnijeti niti jednu investiciju zbog svojih ogromnih obaveza i dugova jer se znalo kako Holding može financirati bilo što. Nitko se nije obazirao na korupcijske malverzacije sa nekretninama, zemljištima i građevinskim projektima kada se znalo da je to uvjet progresa Bandićevog Zagreba. Taj komunalni gigant uskoro je postao Bandiću sredstvo kojim je vladao Zagrebom i bez kojeg se danas u ovom obliku ne može zamisliti funkcioniranje grada.
Na početku teksta rekli smo kako je Bandićev stil vladanja odlikovala konstanta odlučnosti, autokratizma i bahatosti – on je u očima svojih suradnika, zaposlenika, partnera, poduzetnika i prijatelja bio general, a Holding je bio njegova vojska. Nakon što je izbačen iz stranke, nakon što je izgubio potporu u Gradskoj skupštini, nakon što su mu propale više političke ambicije, generalu je ostao samo Holding – vojska kojom je mogao okrenuti stvari u svoju korist.
General danas više nema vojsku.
Za očekivati je da će Milanovićevi ljudi povodom odluke Ustavnog suda maknuti sve Bandićeve ljude iz Uprave, a onda svih 20-ak Bandićevih direktora koji su vodili podružnice Holdinga. Time će Bandićeve ovlasti ostati samo formalne – najmoćniji gradonačelnik u suvremenoj Hrvatskoj postat će fikus.
Poznavajući Bandićev ego, ponos te njegov nemjerljivo snažan politički instinkt Bandić se još neće htjeti predati. No, kristalno je jasno ime, prezime i funkcija – gradonačelnik Milan Bandić od danas označava fikusa. Takva nelagodna i Bandiću u potpunosti neprirodna situacija zagrebačkom gradonačelniku daje tri mogućnosti.
Prva je u pokunjeno odraditi mandat do kraja. Može li Milan Bandić, tijekom čijih se govora u Gradskoj skupštini nije mogla čuti ni muha, sljedeće tri godine u tišini sjediti u gradskom parlamentu i slušati kako se njegovim padom naslađuje svaki od 51 zastupnika? Može li taj čovjek, kojeg su svojedobno zvali zagrebačkim faraonom, dopustiti sebi da poduzetnicima na telefonske pozive odgovara ‘oprosti ne mogu’?
Konačno, može li Bandić živjeti sa svim time i sa činjenicom da je postao samo sjena bivšeg Bandića koja čeka odlazak u penziju.Nadam se da ne može jer ja ne želim gledati takvog Bandića. Draže mi je da mi u pamćenju ostane bahati, moćni i surovi Bandić okružen aferama, projektima i (ne)uspjesima.
Druga mogućnost je da se zahvali i kaže kako mu je ipak dosta. Iako će ga pojedinci optužiti da kao Sanader napušta brod i bježi od odgovornosti, Bandićeva je situacija u potpunosti drugačija. Sanader neposredno prije nego je dao petama vjetra bio je neupitni broj jedan. Bandić danas ne može ništa bez svojih bivših stranačkih kolega koji jedva čekaju neki njegov projekt da ga sasijeku u korijenu. Pozicija ovakvog gradonačelnika nikom nije atraktivna niti privlačna i u potpunosti je legitimno dići sidro.
Konačno treća i najteže izvediva opcija je ostati i vratiti svu moć koju je imao u vrijeme Slobodana Ljubičića Kikaša. Podsjetimo, nakon što je taj biznismen bio prisiljen podnijeti ostavku u Holdingu, Bandiću se počeo nazirati kraj. Kikaš je jedini suradnik Milana Bandića koji vidi nekoliko poteza unaprijed; svi ostali su odlični suradnici, ali za dnevno-političke stvari.
Ukoliko Milan Bandić uspije privoljeti Kikaša da se vrati u momčad, sve je moguće. No, Kikašu je privatni biznis i Ivo Todorić danas puno draži od Milana Bandića. A i ne jednom je u neformalnim razgovrima rekao: Nisu oni plakali za mnom, pa neću ni ja za njima.
Za Milanom Bandićem više nitko ne plače.
