Projekt se fokusira na mjeru socijalne distance i nemogućnost tjelesne komunikacije koja
izostaje u okolnostima pandemije te je nastao u produkciji umjetničke organizacije 21:21 i
Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.
Projekt Zagrljaji je koreografsko istraživanje u čijem fokusu je jedna od temeljnih ljudskih
potreba: ona za tjelesnom komunikacijom, empatijom i nježnošću iskazivana kroz fizički čin
grljenja a koja izostaje u okolnostima pandemije s fokusom na mjeru socijalne distance i
nemogućnost tjelesne komunikacije.
Tijekom zagrljaja naše tijelo izlučuje hormon oksitocin, koji inače ima veliku ulogu tijekom
poroda i dojenja. Poznat i kao hormon ljubavi, on ima veliku ulogu u stvaranju odnosa među pojedincima, važan je za povezivanje te osjećaj bliskosti i povezanosti koja se stvara u ljubavnim, prijateljskim i obiteljskim vezama. Imajući to na umu, kao i složenost
međuljudske tjelesne komunikacije, koreografkinja kroz temu zagrljaja kreira svojevrsne
portrete ljudi koje karakteriziraju različiti tipovi intimiteta, razotkrivajući lepezu naših
potreba za bliskošću, koja nam je gotovo neobjašnjivo oduzeta.
Ideja projekta Zagrljaji nastala je mjesec dana uoči eskalacije COVID-19. Projekt se referira na stvarno iskustvo autorice i skupine njezinih prijatelja i suradnika vezano za bolest i smrti njezinog životnog partnera. Nemogućnost grljenja oboljele osobe spojene brojnim cijevima i žicama na aparate koji postaju uključivi dio integriteta oboljelog, te traženje dijelova tijela koji su dostupni fizičkom kontaktu predstavljaju intimno individualno iskustvo. Uvođenjem mjera izolacije individualno iskustvo prerasta u kolektivno promišljanje.
Sudionici projekta ‘Zagrljaji’ sudjelovali su u navedenim događanjima i svjedočili posljedicama mjera izolacije koje onemogućuju kontakte u dramatičnim aspektima života kao što su bolest smrt, sahrana i žalovanje. I intimna, i ritualna grljenja iscjeljuju te se postavlja se pitanje kako nedostatak fizičkog kontakta utječe na potenciranje strahova, tjeskobe i fantazmatskih.
