1/8/2010 15:32
Kada je sve to počelo? Aferom ‘Indeks’ kojom se istraživala korupcija na sveučilištu? Naslovnicama u dnevnim novinama koje su urlale ‘Naši nastavnici ne rade dovoljno?’ Reformom školstva u sedamdesetima, tzv. šuvaricom? Mudrim krilaticama sredine devedesetih, kada su se ‘katedrala hrvatskog duha’ i ‘duhovna obnova’ podupirale izjavom o cijeni mozga na placu (dvije marke) ili novom definicijom knjige (hrpa papira između korica)? Negativnim reakcijama na studentsku blokadu?
Kada je, dakle, počela ta izrazito antiintelektualna klima u Hrvatskoj koja potiče javnu percepciju da su nastavnici i profesori nekompetentni i ljenčine, a učenici i studenti neodgovorna djeca i ljenčine, s tom razlikom da nastavnički kadar spava u svojim povlasticama (dvosobni stanovi i krediti), a neodgovorna studentarija (nazivani bagrom, banditima, pa čak i nacistima) potiče neokomunističku revoluciju i noćima tulumari u akademskom prostoru? Pa gdje drugdje bi trebali biti? Na Pantovčaku? Tamo gdje pretendira biti onaj predsjednički kandidat koji zadnjih dana izborne kampanje uporno naglašava da biti profesor znači ne raditi ništa. Protukandidat s doktoratom procijenjen je kao da cijeli svoj život nije ništa radio zato što je SAMO PROFESOR.
Nadam se da niste zaboravili jesenku naslovnicu dnevnih novina s kojih je vrištao naslov ‘naši nastavnici rade manje nego u Europi’. Nikakvi demanti sindikata, realni izračuni satnice nisu mogli promijeniti temeljnu percepciju javnosti, jednako kao što je cijela akademska zajednica ostala pod sjenom korupcijske afere ‘Indeks’ upravo zato što je medijska kampanja bila generalizirajuća i direktno antiintelektualna.
I predsjednička kampanja završava s takvim uskličnicima! Takozvanom crveno-bijelo-plavom kandidatu nije zadovoljavajuća niti bivša komunistička podjela na poštenu i nepoštenu inteligenciju, sada naprosto biti profesor znači biti ništa. S osobnim poštovanjem pozdravljam sve svoje kolegice i kolege koji će ovaj vikend, pred početak nastave, živeći u zemlji u kojoj im se stalno šalju signali da nisu i ne vrijede ništa, usprkos tome svemu, uzeti u ruke svoje bilješke i svoje knjige, nastavne programe, zadatke i vježbe, i pripremati predavanja – za svoje učenike i studente. Ja mislim da oni rade, a nadam se da tako misli i većina Hrvatske.