5/6/2010 13:34
Još jedno svjedočanstvo, je li potrebno, zapitala se djevojka koja nam se obratila putem emaila, u kojem je opširno opisala događaje sa subotnje maksimirske utakmice.
– No, ja sam ona koja ne šuti kad je boli, već je uvijek spremna iznijeti svoje mišljenje, bez razmišljanja kakve će reakcije uslijediti. A 1.5.2010. godine još uvijek boli i slike ne blijede – riječi su kojima je Anita, djevojka koja voli Dinamo, a sjevernu maksimirsku tribinu naziva obećanom zemljom, započela svoje svjedočanstvo o subotnjim nemirima. Iako su nas neki osudili zbog objave svjedočanstava navijača, dok su nas drugi hvalili, odlučili smo objaviti i Anitino pismo, pritom se ne opredjeljujući na stranu navijača, huligana ili policije. Mi samo smatramo da svaka priča ima dvije strane, a ponekad i više njih.
Pročitajte Anitino pismo u cijelosti.
Jedno od starih i najdražih sjećanja seže 15-ak godina unatrag, kad sam bila malena djevojčica koja je oblačila uvijek istu plavu majicu na dan utakmice, a poslijepodne provodila uz cestu, gledajući navijače, slušajući pjesme iz njihovih automobila i smiješeći se od uha do uha kad bi mi mahnuli. Ushićena i sretna, maštala sam o danu kad ću moći stupiti na taj Sjever. Bio je za mene poput obećane zemlje, ispunjenje dječjeg sna.
Čudili su se tada, a čude se i danas – djevojka na nogometnim utakmicama?! No, živjela sam život onako kako sam htjela, uz mnoge ružne komentare i poglede. Nije me bilo briga, znala sam što želim – živjeti svoj, a ne tuđi život.
Ljudi u plavim odorama bili su znak sigurnosti, više nisu
Došao je rat. Živo su mi u sjećanju ostala tatina upozorenja kako se moram paziti na putu do škole i ništa sumnjivo ne dirati. Padali su zvončići na Zagreb. Nisam baš sve razumjela, ali jedno sam upamtila- ako se nešto čudno oko tebe događa, ako vidiš na ulici neki nepoznati predmet, nemoj ništa dirati nego nazovi policiju. Ti ljudi u plavim odorama (plavim kao moj Dinamo) bili su znak sigurnosti i strahopoštovanja. Mi djeca gledali smo ih širom otvorenih očiju, s oduševljenjem. A danas…
Danas osjećam gorčinu i bol. Tužna sam. Iznevjerena. Prevarena.
Poslijepodne je počelo uobičajeno, uz okupljanje u našem bircu, predviđanja i listiće iz kladionice. Smijeh i zezanje. Poznata lica. Lica koja gledam godinama. Uvijek su tu oni koje volim, konobarice vedre i nasmiješene, spremne za šalu i beskrajno ljubazne, ekipa koja juri preko ceste u pekarnu u zadnji čas, onaj mali koji mi je nekad davno bio susjed, ona cura kojoj ne znam ime, ali me uvijek pozdravi (bar se mi cure lako prepoznamo u toj gomili). Tu je i onaj dečko kojeg sam prije nekoliko godina upoznala vani, kao i neizostavni skupljači boca i limenki, s golemim vrećama ispod ruku i osmijehom bez nekoliko zuba. Na kiosku mi kartu prodaje uvijek isti “striček”, a ja ga svojim glasićem zamolim: “Jednu za sjever!” Evo i prodavača grickalica, onog dečka koji je na našem igralištu igrao nogomet, a tamo u daljini vidim rotor, meni draži od stepen ica jer me ne bole noge.
Ulazak na stadion, uz ovaj put simpatične redarke i standardno pregledavanje. Penjući se, bacamo pogled kroz staklo, kako bi vidjeli koliko je njih došlo na jug. Pogled koji se pružio kad sam stupila na Sjever, napunio me onom golemom količinom ponosa i snage, kao i prvi put. Jednako sretna, uz najdražu ekipu, zauzimam svoje mjesto na sredini. Idemo po novu pobjedu!
Nije slutilo na dobro, ali nisam očekivala ono što je uslijedilo
Prvo poluvrijeme prolazilo je brzo, uz slabo gledljivu utakmicu, ali dobro navijanje i atmosferu. A onda, sve su se glave okrenule prema istoku i gužvi. Baklja, tamo gore, gdje ju na većim utakmicama viđamo i policija koja se gura kroz gomilu. Pomislila sam, sad će se to raščistiti, a ja ću sjesti na naslon stolice i poslati prijateljici poruku (moj mali ritual za vrijeme poluvremena).
No, metež se povećavao, a ljudi trčali s jedne strane tribine na drugu. Nije slutilo na dobro, ali nikako nisam očekivala ono što je tada uslijedilo.
U samo nekoliko trenutaka kaos se prenio na Sjever, moje drago mjesto i utočište, moju obećanu zemlju. Ma doživjela sam već nerede i guranja, neće ovo biti ništa strašno. Nisam misao uspjela dovesti do kraja, a gomila me snažno gurnula u stranu. Instinktivno sam zgrabila prijatelja za ruku, kako me masa ne bi ponijela sa sobom i sigurna sam, uspaničena lica ga pogledala – što li se događa?
Malena, gotovo sićušna u toj masi, nisam uspjela stati dovoljno visoko na prste kako bih vidjela što se gore događa. Mozak mi je počeo ubrzano raditi. Inače kod takvih naguravanja odem skroz na vrh, do zida i znam da mi se ništa ne može dogoditi, nitko doletjeti s leđa (jer sam u nekoliko prilika već letjela nekoliko redova i ozbiljno se natukla).
U glavi su mi se vrtjele slike davnih tragedija
Gore sam ugledala kaos. Došao je rat. Padale su stolice i baklje, a eksplozije su svakog trena bivale sve češće. Znala sam, tamo ne smijem. Počela sam padati, a prijatelj me i dalje držao za ruku. On mi je bio jedina slamka spasa, osoba koja će me čuvati do kraja, ma što god se događalo.
Vukao me prema dolje, što niže, što dalje od letećih projektila. Okrenula sam se i pogledom tražila prijateljicu koja je bila s nama. Nisam ju vidjela. Viknula sam mu gdje li je ona, ali nije me čuo. Kad smo došli do sredine tribine, do ograde, rekao je: “Samo idi dolje, skroz do bubnjeva. Čuješ?! Samo idi dolje!” Nisam imala izbora. Probijala sam se, tražila malo mjesta za sebe.
A onda sam čula informaciju od koje se ledi krv u žilama: izlazi su zatvoreni.
Ne mogu van, a ako policija krene s uobičajenom taktikom da nas sve stjera na jedan mali dio tribine, ja sam na ogradi, ona na koju će se svi stisnuti ili pasti. Slike nekih davnih tragedija vrtjele su mi se glavom- ljudi, uz ogradu, bez zraka, beživotna tijela i očaj.
Nisam baš sve razumjela, ali sam znala – na policiju danas ne mogu računati. Ti ljudi u plavim odorama (plavim kao moj dinamo) bili su znak panike i straha. Mi djevojke i djeca gledali smo ih širom otvorenih očiju, s pitanjem – zašto?
Bilo je naguravanja. Primila sam se za dečka ispred sebe i u nekoliko mu se navrata ispričala, ni sama ne znam zašto. Navika. Jedan je došao do mene i pitao jesam li ovdje sama, a onda sam mu objasnila kako su moji gore i doći će po mene. Neznanče, hvala ti, zbog tebe sam se osjetila mnogo sigurnije.
Jedan je pak nosio u naručju dječaka, starog možda 10-ak godina, koji se uplašeno osvrtao i ispitivao: “A što će se sad dogoditi?”
Moje utočište pretovrilo se u pakao
Prijateljica se odjednom stvorila nekoliko redova iznad, natučena, a zatim nas je prijatelj pokupio. Čvrst stisak ruke i ponovno guranje kroz navijače, do drugog, sigurnijeg kraja tribine.
Drugo poluvrijeme sam provela u strepnji. Duboko u sebi znala sam kako ovo nije kraj. Kad sudac da znak i ugase se televizijske kamere, uslijedit će drugo poluvrijeme kaosa. Upravo zbog toga, ali i zbog činjenice da me čekalo viđanje s prijateljicom poslije utakmice, nakon zadnjeg zvižduka šapnula sam: “Molim te, vodi me do izlaza. Ja odmah idem doma. Ne usudim se više ovdje hodati sama.” Moje utočište se pretvorilo u pakao. Željela sam se što prije maknuti.
Pogled koji se pružio kad sam odlazila sa Sjevera napunio me golemom količinom tuge i očaja, kao nikad dosad. Nevjerojatno tužna, bez najdraže ekipe, spuštala sam se rotorom do izlaza. Idem na sigurno.
A zatim sms: “Požuri ako nisi izašla, slijedi kaos.”
Tri minute su me dijelile od onoga što sam drugi dan gledala na Internetu- stampedo kroz rotor, poderane najdraže plave majice, razbijeno staklo na kojem leže ljudi…
Poznata lica. Lica koja gledam godinama. Te večeri, sva su bila očajna. Razbijena. Natučena. Uplašena. Uplakana. Iznevjerena. Slomljena.
Zarast će masnice, ali sjećanja ostaju
Zarast će rane. Izblijedjet će masnice. Zarast će slomljene kosti. Ali sjećanja će vječno ostati. I gorak okus u ustima. Naslov prvaka. I krikovi djevojaka. Suzne oči. Stariji građani, nemoćni i istučeni. Djeca, s traumama.
Jer, ovo je bio rat. Ovo je bilo neopravdano nasilje. Ovo je bio zločin za kojeg netko mora odgovarati. Ovo je bila sramota naše države. A još veći i gnjusniji su pokušaji zataškavanja. Navijači su oduvijek bili pripadnici drugog reda. Kako bi bilo moguće da i ovaj put ne ispadnu jedini krivci?
Jer, kažu, policija je bila isprovocirana i svaka reakcija je opravdana. Recite mi, dragi moji sugrađani, koliku ja štetu mogu nanijeti policajcu sa svojih 45 kilograma? Koliku mu opasnost predstavlja dječak od 10 godina? A što li mu je tek spreman učiniti gospodin od 65?
Dragi moji sugrađani, ne budite kao konji kojima stave zaštitu na oči kako ne bi gledali sa strane. Ne vjerujte slijepo svemu što pročitate. Maknite poveze i saslušajte nas koji smo bili tamo. Usudite se povjerovati da svijet nije crno – bijel, a najmanje idealan.
Od medija sam i očekivala samo jednu stranu priče, a na pompozne naslove dodajem:
“Pogledajte kako izgledaju policijski automobili nakon divljanja huligana na Maksimiru”- E pa, dragi moji Hrvati, naivci, pogledajte kako izgledaju ozlijede ljudi koji su u subotu nevini dobili batine na Maksimiru. Sigurno se u vašoj blizini nalazi rođak, prijatelj, susjed ili djevojka koji će vam rado ispričati priču, samo ako im to dopustite. Samo ako odvojite nekoliko minuta i ne ugurate ih u kalup- huligani.
Djevojku, koja se s prijateljima pratila utakmicu Dinamo – Hajduk, navijači su uspjeli spasiti od nasilne horde policajaca. Ne obazirući se na djevojku, policajci su na njih bacali stolice.
Djevojka želi na stadion, omogućite joj da to i može.
Djevojka i dalje želi ispunjavati dječje snove i biti sretna na svom Sjeveru. Na našem Sjeveru.
Oprostite ako previše tražim, jer ja sam ipak samo građanka.
Podsjetimo, na stranicama MUP-a jučer su se pojavile fotografije mladića osumnjičenih za izazivanje nereda, nakon čega se nekolicina tih mladića predala u policijske postaje. Međutim, navijači nisu ostali dužni pa su na adrese novinskih redakcija poslali fotografije policajaca za koje tvrde da su divljački napali nedužne građane. Te su policajce simbolično nazvali ‘huligani u oklopima’.
