Autor: Romano Bolković 10/10/2011 11:59
Hrvatska ima tu nesreću da je njen glavni grad Zagreb, pa su građani Hrvatske trajno izloženi pogubnom utjecaju agramerskog mentaliteta: Zagreb naime nikada postao velikim gradom, pa se u tom po sitno uređenom prostoru razvila tipična vrst idiotizma svojstvena sredinama koje u strahu od stranoga pribjegavaju inbreedingu: nitko se u Zagrebu ne bi štel nikom zamerit, te se ovaj svjetonazor i u Hrvatskoj poput pošasti proširio ne samo kao način preživljavanja, već je konformističko licemjerje zadobilo status društvenopoželjne vrline. Oportunizam je u nas ipak starijeg porijekla: agramerski klajnbirgeraj blijedi pred starodrevnom mudrošću Republike: Sa svakijem lijepo, s nikijem iskreno., poduka je koju s majčinim mlijekom usisa svaki čestiti Dubrovčanin, i nju će, uz načelo akomodavanja, kao maksimu svoje diplomatske volje prakticirati cijeli život, naprosto da bi se ponekad dobro, a ponekad samo (pre)živjelo.
Netko bi dobronamjeran mogao kazati da ni drugi narodi nisu ništa bolji; evo, veliki njemački narod pjesnika i mislilaca još ponavlja Kantovu opasku da je „sve što je rekao i mislio, no nije rekao sve što je mislio“. No životni se oprez razborito iskrenoga Kanta nikako ne da usporediti s palanačkom filozofijom hrvatskih malograđana: ovdje se govori samo ono što se želi čuti, a the rest is silence. Čuvena hrvatska šutnja. S nikijem iskreno, jer, ne bi se šteli nikom zamerit. Kako za svaku našu glupost mi imamo pametno objašnjenje, na graničnim bi prijelazima Hrvatske trebalo staviti Wittgensteinovu tezu: Ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.
A o čemu se to u Hrvatskoj ne može govoriti? O čemu valja šutjeti?
Posljednja se velika šutnja zbila koncem osamdesetih: suočeni s epohalnim neuspjehom komunističkog projekta, hrvatski su komunisti u svojoj šutnji dali vrlo glasan odgovor na izazov demokratskih promjena: sa svjetskopovijesne scene sišli su šutke, jer naprosto nisu imali više što za reći. Promijene koje su uslijedile u eseju naslovljenom „O hrvatskoj šutnji“ Boris Buden svodi na slijedeće: šutnju je prekinula buka budnica, potom tutanj topova, a onda se dogodila zaglušućuja hrvatska mutavost, nesposobnost da artikuliranim govorom hrvatsko društvo obrazložiti svoju političku volju i prezentirati svoj kulturni identitet na onaj način koji omogućuje komunikaciju sa svijetom.
No, taj nesporazum u komunikaciji sa svijetom, primjećuje Buden, bio je otpočetka nesporazum Hrvatske sa samom sobom. Hrvatski konformizam u sferi društvene refleksije – u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi – permanentno zastire pogled na funkcioniranje društvene stvarnosti. Iako Hrvati o politici diskutiraju opsesivno-kompulzivnom strašću, ta brbljava afazija samo je koprena koja zastire uvid u bit naših kulturnih, politički i socijalnih procesa. Zašto je tome tako?
Hrvatsku bi se moglo alibirati opaskom da je riječ o općem postkomunističkom iskustvu: tranzicija iz komunizma u postkomunizam nije se odvijala kao prijelaz iz društva tajne u društvo transparentnosti i javnosti, nego je put od totalitarizma do demokracije karakterizian pomakom od društva tajne do društva kao tajne. „Tajna danas nije dakle ni element, ni sfera naše društvene stvarnosti, nego je ta naša društvena stvarnost strukturirana kao tajna.“, kazati će Buden u tekstu „O društvenom karakteru tajne“. Hrvatska prešućuje ne samo istinu o sebi samoj, nego svoju fundamentalnu laž, i upravo to je funkcija hrvatske šutnje: iako svi sub rosa o toj laži govorimo, ona mora ostati tajnom, jer je konstitutivni element nacionalnog projekta obnove hrvatske državnosti. Razotkriti je, značilo bi ugroziti taj projekt.
Odatle i potreba za tim klandestinitetom: tajna je imanentna dubinskim procesima naše stvarnosti i povijesti. Uostalom, zar avangarda nacionalnog pokreta nije imala lozinku: Zna se, šibolet koji je prešućivao i implicirao Hrvatima samorazumljiv politički program, čija je izvedba pretpostavljala tajnovitost. No ta klandestinost nije posljedica odsustva javnosti ni javne diskusije koja bi tajnu rasvijetlila: budući da je riječ o fundamentu jednog političkog projekta, ta se tajna ne da objaviti bez promijene samog tipa društvenosti, bez demontaže tog političkog projekta. Stoga je taj klandestitnitet „efekat nemogućnosti tvorbe društvenoga iskustva“ koje bi omogućilo takvu vrst političke promijene: mi ne šutimo o nečemu što još nije javno ali to može postati – tajna o kojoj šutimo pretpostavlja da je njeno objavljivanje/ukidanje istovjetno s uspostavom novog poretka. Govor o hrvatskim tajnama najizravnije znači demontažu hrvatske mitologije ali i vladajuće ideologije. Ali, otkud zapravo taj zahtjev za javnošću?
Javnost je, najjednostavnije kazano, od prosvjetiteljstva naovamo legitimacijski temelj političkog djelovanja. Za oca prosvjetiteljstva, Kanta, svrha je političkog djelovanja pravičnost. Uvjet ostvarenja pravičnosti jest javnost: pravičnost je zamisliva samo kao nešto što je „javno objavljivo“, jer bi svaka maksima za koju želimo da se ostvari bilo nužno osporena, ako bismo je zatajili pred drugim ljudima na čije se pravo odnosi. Feudalizam javno nije suprotstavljao privatnom, nego tajnom. Građansko društvo delegitimira tajnu, jasno razgraničivši javnog od privatnog: res publica javna je stvar, za razliku od naše stvari, cosa nostre, da anticipiramo taj fatalni pomak od republike do mafiokratske države kakvu imamo. No javna stvar nije mišljena u smislu javnoga prostora: javnost nije samo jedna od sfera modernoga društva, nego je središnji način njegove organizacije i konstitucije. Odatle i ta tijesna veza između objavljivanja tajne i nužne promjene oblika društvenosti. Uputiti zahtjev za javnošću, zapravo danas u Hrvatskoj znači glasno zatražiti ne samo novu podjelu karata, nego i pravila igre, pa i novi špil.
Bez pretenzija da iscrpim ovu temu, dapače shvaćajući da je tek načinjem, pokušat ću skicirati samo neke aspekte fundamentalne laži u središtu hrvatske društvene stvarnost. Ta je laž ideološka, i kao takva uvijek unaprijed uračunava svoj neuspjeh: krivci su za nj, dakako, mangupi u našim redovima, pa će tako biti dočekan i ovaj tekst.
Prvo, fundamentalna ideološka laž današnje Hrvatske, fantazma koja utemeljuje njenu stvarnost, ideja je o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu. S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj osujećuje bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.
Ovdje je riječ o građanstvu kao normativnoj kategoriji: subjektu prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike; deskriptivno pak, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. Kategorije ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša s političkom su smislu deskriptivne kategorije. Ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista iako znamo svi jako dobro da danas ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.
Uostalom, upravo smo svjedoci da je i ova kampanja ne samo oslonjena na antagoniziranje crvenih i crnih, nego je povik: Ne dopustimo crvenu Hrvatsku!, motto kampanje Jadranke Kosor.
Drugo, tako nešto je moguće jer je u Hrvatskoj potpuna tajna čiji su mediji? Sredinom lipnja predsjednica Vlade Jadranka Kosor sazvala je u dogovoru s predsjednikom RH Ivom Josipovićem sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu kapitala u medijima; kako smo obaviješteni, nadležna ministarstva, DORH i USKOK imali su dosta posla u pripremi ove teme. Kosor je imala namjeru otvoriti temu o kapitalu u pojedinim tiskanim medijima i portalima, no na prijedlog predsjednika tema se proširila i na utjecaj i spregu visoke politike s elektroničkim medijima. O bilo čemu ovome nakon sastanka nismo doznali ništa! Drugim riječima pravo javnosti da zna u čijim su rukama, čijim kapitalom financirani, čije interese zastupaju mediji koji bi trebali biti kontrolni mehanizam vlasti, sasvim je zanemareno i javnosti uskraćeno. A o kakvim se kapitalnim informacijama radi, ilustrirat će ova činjenica: u mojoj tv-emisiji „Romanovi“, gost Ratko Knežević mirno mi je prije par dana rekao da je vlasnik tjednika „Nacional“ – Stanko Cane Subotić. Pokušajte saznati tko je pak Gabriel Dielacher, za kojeg ćete već googlajući doznati da se pojavljuje u većini tramakavanja oko hrvatskih tiskovina, od „Republike“ do „Novog lista“ – čitaj: od Mesićevog do Sanaderovog kružoka – i suočit ćete se s jednakim zidom šutnje. O vlasničkim udjelima u EPH bolje je i ne govoriti, jer to je već farsa, a kada bi se ozbiljno pozabavili time tko su underground overlords elektronskih medija u Hrvatskoj, vjerojatno bi se ponovo zapucalo po Bauerovoj i okolnim ulicama. Situacija nije nimalo slučajno ovakva: jedna od davnašnjih definicija politike glasi da je ona kaos iz državnog rezona, i taj informacijski kaos ima jasnu svrhu: onemogućiti javnosti da sazna tko je zapravo informira o temeljnim društvenim procesima.
Treće, to i ne čudi, budući da protagonisti tih društvenih procesa u Hrvatskoj uglavnom ne mogu položiti računa ni o vlastitim biografijama. U nas bi suvremeni Plutarh „Usporedne životopise“ mogao pisati baveći se biografijom jedne te iste osobe bez ikakve potrebe da traži paralelizme u životopisima dvaju odličnika. Biografija svakog hrvatskog političara naprosto je Vitae parallelae. Pogledajmo samo dva najuzoritija, biografije prva dva hrvatska predsjednika.
Dr. Franjo Tuđman bio je u jednom svom životu partizan, komunist, znanstvenik koji se bavio poviješću radničkoga pokreta. U drugom, Franjo Tuđman bio je hrvatski nacionalist, promotor teze o NDH kao autentičnom izrazu državotvorne volje hrvatskoga naroda, konačno autor ideje o oligarhijskoj eliti dvjestotinjak obitelji. Regbi, dva čovjeka u jednom, štoviše, dvije osobe koje bi se oči u oči, da se sretnu, mogle gledati jedino preko nišana.
Stjepan Mesić 1967. sastavljače je Deklaracije o jeziku prozvao kao političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije. Dva desetljeća kasnije, napisat ce knjigu „Kako smo srusili Jugoslaviju“. Sedamdesetih je zbog nacionalističke propagande bio uznik, da bi koncem devedesetih inzistirao na građanskom utemeljenju svoje politike. Antifašist koji je pjevao „Juru i Bobana“, Mesić je sve Srbe u Hrvatskoj zamislio pod jednim kišobranom, poželjevši da put Srbije odnesu i prašinu koju su sa sobom na opancima donijeli.
U Hrvatskoj je jedna te ista osoba uvijek ima dvije biografije koje se uzajamno isključuju. Postoji tome valjan razlog: kroz takve osobe hrvatski građanin može sebe današnjeg pomiriti sa sobom negdašnjim, sasvim bezbolno mijenjajući identitet. Stoga ovdašnje vođe moraju imati komplementarne životopise: da bismo i mi, ustreba li, u podneblju gdje se nitko nije rodio i umro u istoj državi, lakoćom postali netko apsolutno drugi.
Taj model, poput strukture lista fraktalno se prenio na cjelinu hrvatskoga stabla: nema ovdje nikoga tko bi zapravo znao tko je Danko Končar, da se poslužim samo recentnim primjerom.
Četvrto, poput ljudi, i države imaju svoju potisnutu tajnu. Pogledajmo samo kako stoje stvari s našom novijom poviješću, viđenom prodornim očima dva osobita svjedoka: bivšeg ministra obrane i bivšeg ministra unutarnjih poslova.
Bivši ministar obrane, stožerni general Martin Špegelj, nedavno mi je u emisiji „dePressija“ ponovio ono što jer rekao davno i novinaru „Feral Tribunea“, a to je da su on i general Petar Stipetić, načelnik Glavnoga stožera HV-a, analizirali sve bitke Domovinskog rata, te da su konačno došli do spoznaje kako su sve do jedne plod dogovora zaraćenih strana. O Oluji pak novinarki će Medini Delalić general kazati: „Radilo se o dogovoru. Nažalost, za taj fingirani dio vojska nije znala.“ U povodom 20. obljetnice osnutka Oružanih snaga, umirovljeni je stožerni general Martin Špegelj odlikovan Veleredom kraljice Jelene s lentom i Danicom za zasluge u izgradnji i zapovijedanju Oružanim snagama. Očito, Republika Hrvatska pristaje na analizu generala-inspektora Martina Špegelja, i Domovinski rat konzekventno tumači kao – dogovorni.
Bivši ministar unutarnjih poslova, Josip Boljkovac, na pitanje novinara „Vesti“ o početku rata u Hrvatskoj odgovara: “Prvi su napadnuti Srbi. Napadnuta je Jugoslavija, a ne Hrvatska!. Šušak, Glavaš i Vice Vukojević napali su Borovo Selo kako bi isprovocirali rat”. Dakle, ne samo da je Domovinski rat dogovoren, nego su rat započeli Hrvati.
U svakoj normalnoj državi ovakve bi izjave bivših ministara obrane i policije izazvale tri moguće reakcije: a) ministri bi bili ili zatočeni u ludnicu, b) ili bi bili uhićeni itd. c) ili bi jednostavno postali Očevi domovine, doduše neke iz temelja nove Hrvatske.
U današnjoj Hrvatskoj moguće je da simpatični starina Martin Špegelj istovremeno kao Dr. Jakyll prima odličja za zasluge u izgradnji oružanih snaga RH, a da kao Mr. Hyde tvrdi kako su ti isti vojnici pucali puškama za uspavljivanje u fingiranom ratu.
Peto, ja sam u u travnju 1997. u emisiji s Prkačinom javnosti ponudio tezu o dogovornom ratu; sama je sintagma nastala u emisiji s Merčepom, i otada je u niz emisija ta tema bila potanko elaborirana: bez rata, oni koji se smatraju stvarateljima današnje Hrvatske ne bi imali revolucionarno i povijesno pravo na redistribuciju nacionalnih dobara SR Hrvatske; bez rata, „udbaši“ ne bi imali čistilište koje ih iskupljuje, u ime povijesnih zasluga, za sve zločine protiv Hrvata; bez dogovornog rata u Hrvatskoj ne bi imao tko ratovati u BiH… rekao sam u razgovoru sa Zdravkom Tomcem, 15. ožujka 1999. Ponovio sam to pitanje i budućem predsjedniku Mesiću: „U ovom istom studiju, tijekom emisije s Merčepom, plasirana je sintagma dogovorni rat. Kakav je vaš stav spram teze o dogovornom ratu, koji mi nazivamo svetim, sve više uviđajući da se zapravo radilo o humanom preseljenju stanovnika bivše Jugoslavije?“ Bilo je to 19. travnja 1999. godine. Osim knjižice Denisa Kuljiša o polimorfnom ratu, o ovoj temi u Hrvatskoj nikada nije prozborena jedna jedina ozbiljnija riječ. Sasvim je jasno zašto: protagonisti dogovora o tome ratu ne bi ni stigli do Haaga; zapravo, ni do Bregane. A tko su oni? Odgovor je vrlo jednostavan: to su oni koji su Hrvatsku shvatili kao Nojinu arku preživljavanja neminovne tranzicije. Ili, drukčije kazano, zamislimo Science Fiction Republic of Yougoslavia; nema rata, sačuvana je konfederacija, vlada liberalna demokracija – moje je pitanje: Tko bi tu nastradao? Tko bi, kao protagonist zločina u Jugoslaviji počinjenih u ime diktature proletarijata bio lustriran u takvoj državi? I, dakle, kome je ponajprije odgovarao rat u Jugoslaviji?
Šesto, o samom nastanku današnje Hrvatske javnost gotovo da ništa ne zna, kad je riječ o predradnjama obnove državnosti. Nedavno sam u emisiji s Josipom Manolićem plasirao dvije informacije koje ilustriraju ovu tvrdnju: Manolić mi je potvrdio ono o čemu sam i pismeno raspravljao s Brankom Salajem, Tuđmanova putovanja Europom kasnih sedamdesetih naime, a sramežljivo je potvrdio i svoj put u Norval koncem osamdesetih. O famoznom kružoku Steve Krajačića također je bilo riječi. I, uzmimo sada samo te tri informacije: Franjo Tuđman, nakon izlaska iz zatvora, putuje u Švedsku gdje ga u Parlamentu prima Carl Bildt, a samo desetljeće kasnije ta imena postaju protagonisti događaja na tlu bivše SFRJ. Naravno, egzotično je shvatiti da se Tuđman kreće Europom dok drugi proljećari robijaju, očito s placetom Udbe, no, ta činjenica, kao i visoka razina adrese na kojoj je primljen, jasno daju do znanja da je disolucija Jugoslavije planirana već sedamdesetih. Postojanje Krajačićevog kružoka, u koji Manolić ubraja i Mesića, pokazuje da se tih sedamdesetih stvorio i nukleus one vlasti koja hrvatskom vlada od obnove njene državnosti: Tuđman, Mesić i Manolić ne samo da su odredili devedesete, nego se utjecaj Mesića i Manolića jasno očituje u svemu što se i danas u Hrvatskoj zbiva. Manolićev put u Norval, koji je premijerno posvjedočio prije tri tjedna, otkriva pak nešto više o famoznom pomirenju partizana i ustaša: očito, nije tu riječ samo o tradiciji Luburić-Bušić-Tuđman, nego o široj političkoj platformi; uostalom, kao što će jednom pokazati povijesna istraživanja, pitanje je tko se tu kome pridružio, Manolić Tuđmanu ili Tuđman Manoliću.
Sedmo, ni današnji se odnosi moći ne razabiru ni u najmutnijim predstavama: tko je ta politička kabala koja zapravo upravlja Hrvatskom? Recimo, kad pogledamo današnju antikorupcijsku borbu: tko je tu nastradao a tko je ostao nedirnut? Iako izgleda paradoksalno, no zapravo je intaktna ostala sama srž HDZ-a – njegov klijentelizam. Jer, ideološki amalgam nacionalnog pokreta izražen formulom: Starčevićevo državotvorstvo + Radićev republikanizam + Hebrangov antifašizam, odavno je u ropotarnici postkomunističkih ideologema; HDZ je klijentelistička interesna zajednica čiji članovi imaju samo jedan program: oni hoće vlast. No, tko je zapravo napravio taj raspored moći, u kojoj nije puno sudjelovao, ali ju je omogućio? S vremena na vrijeme, na fotografijama vrha pokreta, ta se figura ukaže u punini svoje očinske blagosti: lik je to Franje Gregurića. Zanimljivo, no nitko iz plejade hrvatskih predsjednika vlade devedesetih u ovim događajima nije ni spomenut, pa ni nomenklatura koja je za vlasti Šarinića, Valentića, Mateše i Gregurića u Hrvatskoj etablirana: recimo, Luković drži Todorića, Todorić ministre i Rohatinskog, a najsimpatičniji državni dužnosnik drži ključeve odluke hoće li u ime te oligarhijske strukture pokušati na izborima učiniti sve što je u njihovoj moći da bi se distribucija moći i dalje kontrolirala.
Osmo, da nekako zaključim, tu su i famozni „pritisci izvana“. Već je spomenuto da je Hrvatska ponajprije uvjetovana utjecajem visokih međunarodnih adresa: kad dođu na vlast, i HDZ i SDP slijede istu agendu, pa HDZ izručuje vlastite generale, a SDP ukida božićnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama lišenim bilo kakve političke supstance. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska aranžmanima s MMF-om i svjetskim financijskim institucijama; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU… uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpuno nesuverena zemlja. No, da ne dokazujem očito, u Hrvatskoj se ni bjelodano ne priznaje: sjetite se samo koliko puta je hrvatska stana priznavala pa poricala ulogu SAD u pripremi Oluje, bez obzira je li bilo riječi o političkom imprimaturu ili vojnoj pomoći?
Očito, o koječemu se u Hrvatskoj ne može govoriti, pa o tome valja šutjeti. Jer se bogec človek ne bi štel zamerit, a ne valja ni s nikiem iskreno. No, da nekim slučajem imate tu životnu sreću ne roditi se kao Hrvat, recite, iskreno, samome sebi, da se nekom ne zamerite: biste li voljeli živjeti u takvoj državi?
Ne? Onda, ako ste konzekventni, imate izbora: ili emigrirajte ili progovorite.
